ADIO, KOŠTILE! Gljive truležnice pojele stablo, bez željeznih nosača već bi pao… ipak, dolazi novi

Onih s kojima je koštil provodio najviše vremena danas više nema, ostale su iza njih anegdote i priče koje su godinama prerasle u legende. Ista sudbina čeka i staro stablo koje broji svoje posljednje dane nakon čega će ostati zauvijek upamćen u pričama i srcima Postranjana i Žrnovaca

Gotovo 380 godina stari koštil na postranskoj pijaci uskoro će biti uklonjen. Nakon što mu je gljiva truležnica izjela deblo, pitanje je dana kad će pasti, a Postranjani imaju još malo vremena dostojno se oprostiti od simbola mjesta koji je tijekom četiri stoljeća odgojio brojne generacije. 

„Iako smo se borili svim snagama da do ovoga ne dođe, struka je rekla svoje. Koštil moramo srušiti. Što reć’…? Jedno obično stablo, a toliko priča. Raslo je godinama na našoj pijaci nasuprot crkve sv. Roka, čuvalo nas od sunca u ljetnim vremenima. Čulo je puno razgovora naših Postranjana koji su sjedili na pižulu. Vidjelo je mnoge procesije, folklorne priredbe i fešte. Kao djeca, igrali smo tu na frnje i trčali za balotom, a mnogi od nas tu su naučili prve korake moštre! Nažalost, našem dugogodišnjem suživotu je došao kraj. Adio, naš koštile!“, emotivnim statusom na službenoj FB stranici MO Postrana najavili su uklanjanje stoljetnog i prije svega voljenog stabla. 

Crni koprivić (Celtis australis), bjelogorično stablo poznatije je kao Kostela crna, košćela, Europski koprivić, ladonja, u Splitu je najpoznatije pod nazivom pelegrinka, a na otoku Korčuli koštil. Koštil je jedno od najomiljenijih stabala juga Dalmacije prvenstveno zbog raskošne krošnje i hlada kojeg osigurava, a potom i zbog razgranatog, grbavog i težačkog izgleda te zbog visine koju doseže budući da raste do 25 metara. 

Postranjani, stanovnici žrnovskog zaselka na čijoj pijaci sv. Roka stoljećima raste stari koštil, opraštaju se od voljenog stabla. Pijaca je središte društvenog života i tradicionalnih užanci maloga mjesta, a koštil simbol svega lijepog i teškog što su Postranjani preživjeli stoljećima unatrag, od mačevalačkog plesa moštre, odsijecanja volovske glave, foklora i klapa do životnih tragedija, gladi, rata i bolesti, ali i ljubavi, radosti, čuda života i djetinjstva. Sve je to pratio jedan najobičniji koštil koji je s godinama u srcima Postranjana dobio mitski status, no došlo je vrijeme za rastanak. Druge opcije nema, tužno nam priča predsjednik MO Postrana Dinko Šegedin Jube ističući kako je ugrožena sigurnost ljudi. 

„Prošlo ljeto, nastup moštre na pijaci, majke s djecom u kolicima, skupilo se staro i mlado, puše tramuntana, svi uživaju, opušteni su, a ja pod stresom da se ne dogodi nevolja“, prisjetio se Šegedin. 

Odluku o uklanjaju cijelo je mjesto donijelo zajednički. Šegedin je prvo dobio suglasnost svih članova MO, a potom i svih članova KPD-a Bratska sloga. Prije toga posavjetovao se s inženjerom šumarstva Milanom Vojinovićem koji nam je potvrdio kako se radi o gljivama truležnicama te da koštil uspravnim još uvijek drže željezne rigete, metalni obruči koje su krajem 80-ih godina zavarili pokojni Raškić i Drna. 

Kako je u Godišnjaku Grada Korčule br.11 iz 2006. godine napisao Frano Cebalo, također Postranjanin i nekadašnji predsjednik KPD-a Bratska sloga, koštil je posađen u 17. stoljeću! Točnije 1648. godine i to ne jedan, već dva. Stara crkvica bila je na mjestu gdje su danas kamene tribine, a koštili su bili posađeni simetrično sjeverno i južno ispred crkve. Potom je 1873. godine izgrađena nova, veća crkva sv. Roka na mjestu gdje se nalazi i danas, a stara je srušena. Koštili su ostali, doduše asimetrično u odnosu na „novu“ crkvu, no to Postranjanima nije smetalo. 

Jedan je koštil već uklonjen 90-ih kad se dogodilo ono što Postranjani danas žele izbjeći. Naime, baš na blagdan sv. Roka i Dan mjesta što je najsvečaniji dan u godini za sve Postranjane, pala je velika grana koštila teška, kaže Šegedin, gotovo dvije tone. Taj je dan bila bonaca, sjeća se predsjednik MO, fešta je taman završila, ljudi su se razišli i pijaca je utihla, a onda je grunula grana. Srećom, nitko nije nastradao, no koštil i sv. Roko upozorili su da je vrijeme za rastanak.

Tek kad dođe vrijeme rastanka, shvatimo koliko je snažna veza jednog običnog čovjeka i jednog običnog stabla. Ipak, niti jedno stablo, koliko god ga voljeli, ne može se usporediti s ljudskim životom pa će Tonći Borovac, stručnjak za uklanjanje golemih stabala, volonterski za svoje rodno mjesto posjeći ponosnog starca. 

„Nikome to nije drago, ali svi smo svjesni da to moramo napraviti. Obavijestit ćemo mještane kad će se koštil ukloniti, a dok čekamo povoljne vremenske uvjete, ostavili smo vremena da se Postranjani od njega oproste. Dobra je vijest da ćemo na istom mjestu posaditi novi, mladi koštil. Već smo zatražili službene ponude, kupit ćemo što je moguće veće stablo, obujam debla je otprilike 40 cm, a cijena oko tri tisuće eura“, najavio je Šegedin. 

Postranski se koštil nagledao i naslušao događaja i priča od kojih će većina potonuti u zaborav. Koliko je samo puta pratio odsijecanje volovske glave na što nas podsjećaju žbare, kamene rupe u dnu debla, pratio je stoljećima tko će među mladim Postranjanima biti izabran kao najjači mladić i najlipša djevojka u selu, a ispratio je i bezbroj procesija u čast sv. Roku uz zvukove tradicionalnih isparavnica i zvona koje „slavi“. 

Sjeća se koštil dobro i dun Joza i dun Boža, sjeća se potomaka Jastoga, Maslota, Kleša, Litreta, Jendeta, Pavuleta, Parampusa, Mrceta, Seteta, Uleta, Kolaca, Pikoleta, Košića, Tareta, Gera, Pajina, Plufa, Repaka, Moraša, Fedelica, Grongoti, Drni, Markoči, Kušpilića, Jujina, Hajdeta, Kulibana, Šilota, Gragora, Bodulica, Škajkota, Pinjaca, Tatana, Gungeta, Pucleta, Radeta, Cikleta, Kraja, Čajeta, Fila, Decimara, Bonajutota…

Onih s kojima je koštil provodio najviše vremena danas više nema, ostale su iza njih anegdote i priče koje su godinama prerasle u legende. Ista sudbina čeka i staro stablo koje broji svoje posljednje dane nakon čega će ostati zauvijek upamćen u pričama i srcima Postranjana i Žrnovaca, a zahvaljujući digitalnom dobu, ostat će zabilježen i na brojnim fotografijama. 

Kako kaže stih poznate pjesme – „Sve prolazi, ostaje samo u nama. U srcima, umu i fotoalbumu. Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad, nasmijana lica nekih starih prika“ – dodat ćemo i zelenu krošnju koštila, da nam potpuna bude slika.

Dora Lozica