Korčulanski taksisti podržali kolege, evo što im je na duši

U petak poslijepodne na velikom parkiralištu pokraj Plodina u Korčuli taksisti su se pridružili nacionalnom prosvjedu koji je krenuo iz Zadra.

Nakon kolega u Zadru i korčulanski su taksisti mirnim prosvjedom ukazali na brojne nelogičnosti i nepravilnosti koje se trenutačno događaju u Hrvatskoj, pogotovo u Dalmaciji, kad je usluga prijevoza u pitanju. Popričali smo s Ivanom Jeričevićem iz Korčule i Denijem Borovinom iz Vele Luke, obojica taksiraju gotovo 15 godina i obojica kažu da se posao posljednjih godina ubrzano mijenja – na gore.
Tri su razloga zbog kojih prosvjeduju, u prvom redu traže zabranu radnicima iz trećih zemalja koji ne pričaju hrvatski jezik, potvrdu države iz koje dolaze da nemaju kriminalnih i kaznenih djela, potvrdu da imaju međunarodnu vozačku dozvolu te provjeru institucija i autoškola koje su im izdale potvrdu za autotaksi vozača.

Traže također izdavanje županijske dozvole i zabranu migracija taksista među županijama kao i javnu objavu evidencije vozila i taksi dozvola. Traže i uređenje minimalne i maksimalne cijene starta i cijene po kilometru vožnje. Napominju da su to prijedlozi te da su otvoreni za dijalog.

No, čini se da za nedaće taksista malo tko mari. Jeričević ističe kako je on prekvalifikaciju za taksi vozača platio iz vlastitog džepa, srednju večernju školu pohađao je u Dubrovniku i to šest mjeseci, u Zagrebu je polagao četiri ispita, od prometnih pravila do prijevoza putnika unutar i van države, a ispita iz ekonomije je bio oslobođen budući da je završio Ekonomski fakultet. Bez toga nekad nisi mogao biti taksist, a sad može biti bilo tko, bez posebnih provjera i ispita.

Osim toga, taksisti raznih aplikacija koje poslodavci koriste kao jeftinu radnu snagu voze putnike, slikovito rečeno, u Renaultu četvorci! Taksisti iz Hrvatske, s druge strane, moraju osigurati auto ne starije od pet godina s Euro 6 normom, zračnim jastucima, vatrogasnim aparatom, gepekom od minimalno 350 litara, naslonima za glavu… Usto moraju znati minimalno engleski jezik, a putnici u turističkim središtima vole da im se ispriča i neka crtica iz bogate dalmatinske povijesti ili o nekoj kulturnoj znamenitosti.

Dođe nam da ih pitamo žele li putnici možda i glazbenu želju za dva eura po kilometru koliko je cijena taksi usluge na otoku. Nekad davno taksisti su zarađivali ozbiljne novce, današnji vozači razumiju da su se vremena promijenila, no traže da pravila važe za svih i da su za svih jednaka.

Prva veća promjena dogodila 2007. godine kad je na hrvatsko tržište stigao Cammeo taksi. Do tad su taksi usluge pružali uglavnom samostalni taksisti i obrtnici, a dolaskom prve veće tvrtke broj taksija se na hrvatskim cestama povećao s nekoliko stotina na desetke tisuća.

Druga promjena stigla je 2018. godine kad je provedena tzv. liberalizacija tržišta. Izmjenama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu izjednačen je status taksista koji koriste taksimetar s onima koji koriste aplikacije, u početku je to bio samo Uber, a uskoro stiže i Bolt.

U Hrvatskoj je danas situacija, pričaju nam taksisti, da poslodavci otvore firme, kupe puno auta te zapošljavaju strane radnike na minimalac bez detaljne potvrde imaju li ti vozači sve potrebne licence kako bi vozili ljude u taksijima. Gradovi i općine ne reguliraju broj taksista, sve ih je više, a konkretno na otoku, i brzih brodskih linija je sve više, turisti dođu i pođu, sve je manje noćenja, a s time i potrebe za prijevozom.

Taksiste prati i negativna konotacija, smatra ih se cestovnim đekovima koji malo rade, neš’ ti voze, a pritom puno zarađuju. Istina je, međutim, nešto drugačija, ističu taksisti. Kako bi zaradili za kruh cijelu zimu, pogotovo onu otočnu, ljeti rade po cijele dane, vrebaju katamarane i brodove i, ako imaju sreće, bace se ponekad u more. Pritom plaćaju potrebne takse i dozvole kako bi mogli obavljati usluge taksi prijevoza bez straha od kazni. Na otoku Korčuli je, kažu, trenutačno oko 25 taksista, naravno da ima i onih koji će pronaći zadovoljstvo u tome da putnike kolegama „ukradu“, no većina ih se ipak drži skupa, surađuju i dogovaraju se. Uz sve probleme, biti taksist može biti zanimljiv i dinamičan posao u koji se zaljubiš, naravno, ako ulažeš u sebe, svoje vještine i kompetencije, auto kojim putnike prevoziš, odnosno u cjelokupnu uslugu koju nudiš.

„Nabrojili smo svašta što ne valja i što bi trebalo mijenjati, no nije baš sve tako crno! Ovaj posao ima i lijepih strana koje želimo sačuvati i zadržati. Taksisti mogu raditi tisuću drugih poslova, ali i dalje se vidimo kao vozači, volimo taj posao i to je razlog zašto se borimo“, poručio je Borovina.