Zlokobne promjene pravila koje su uništile maštovitu igru kakvu smo nekad voljeli
Rukomet je danas igra u kojoj uživaju i koju prate milijuni u 180 zemalja svijeta, no je li rukomet nekad i rukomet danas ista igra? Imamo li šanse ikad više uživo vidjeti bravure koje je izvodio rukometni Bog Ivano Balić? Dodavanja na crtu od poda, utrčavanje krila, 3-2-1 obrana, zamršena križanja… Današnji rukomet nema vremena za te gluposti.
Dočekali smo rukometne viceprvake koji su razveselili čitavu naciju i zasluženo uzeli srebro. Malo tko će im zamjeriti uvjerljivi poraz od Danske kojoj nitko na turniru nije došao ni blizu, dosad neviđena dominacija u rukometu. U čemu je kvaka?
Rukomet je nastao u Danskoj
Rukomet je zaista drevni sport, slike koje prikazuju igru nalik rukometu pronađene su u Egiptu, a nastale su prije više od četiri tisuće godina. Ironično, rukomet kakav poznajemo danas nastao je u Danskoj krajem 19. stoljeća, a potom je početkom 20. stoljeća Nijemac i nastavnik tjelesnog Max Heiser objavio prvi set modernih, rukometnih pravila. Tako je nastao rukomet koji se tek fizičkim karakteristikama igrača ubrzavao i mijenjao do početka 21. stoljeća da bi od početka 2000-ih do danas doživio potpunu transformaciju.
Cepelin i 3-2-1 izmislili su Hrvati
Prvi veliki uspjeh hrvatske, rukometne, nacionalne vrste ostvarili smo 1996. godine, a još prije toga smo u Jugoslaviji izmislili cepelin i obranu 3-2-1. Bilo je to zlato na Olimpijskim igrama u Atlanti, naši su rukometaši pobijedili tad nepobjedivu Švedsku predvođenu velikim i kršnim pivotom, sigurno se sjećate Magnusa Wislandera, koja nas je u grupi porazila s devet golova razlike. Najbolji strijelac turnira bio je legendarni Patrik Ćavar s 43 postignuta gola. Rukomet je tih godina bio puno romantičniji sport, s puno više poezije i umjetnosti, a puno manje fizike i sile. Osim toga, bila su to zadnja velika natjecanja na kojima smo mogli i mi gledatelji, ali i rukometaši, u miru proslaviti postignuti gol, protivnički igrači su čekali da se cijela momčad vrati na na svoju polovicu i postavi obranu kako bi izveli centar, a srednji vanjski je šiframa izvikivao ili prstima pokazivao koje sljedeće zamršeno križanje će izvesti na radost pobješnjelih navijača.
Brzi centar
Sjećam se kad je uveden brzi centar, prihvaćen je objeručke i smatran je, a tako je i danas, ingenioznom idejom koja će rukomet postaviti rame uz rame najatraktivnijih i najdinamičnijih svjetskih sportova. Kako sam u to vrijeme aktivno trenirala i igrala rukomet, vrlo brzo sam shvatila da je era debeljuškastih pivota završena, a na treninzima smo bezbroj puta ponavljali istu sekvencu, zabiti gol i unutar dvije, tri sekunde započeti sprint nazad u obranu. Pitala sam se koja je poanta?
Bio je to početak kraja rukometa kakvog smo nekad poznavali iako se to još jedno vrijeme nije kužilo zahvaljujući zlatnoj generaciji hrvatskih, a potom i francuskih rukometaša. Razbijali smo protivnike obranom 3-2-1 te smo na krilima čudesnog Ivana Balića osvojili olimpijsko zlato 2004. godine u Ateni bez ijednog poraza.
Rukometni romantizam
Bilo je to vrijeme kad su se u obrani i napadu standardno mijenjala po tri igrača, vrijeme „ministara obrane“, igrača koji su igrali samo u jednom smjeru, a to je kod nas bio Špoljarić, danas član Sigurdssonovog tima. Neprežaljenog Sulića je tad je izvrsno zamijenio golemi i spori pivot Igor Vori koji je dominirao na crti ne svojom brzinom, već svojom veličinom. Džomba i Kaleb zabijali su s krila „suhim listovima“ ili kroz noge okrenuti leđima, a Lacković i Metličić su trpali iz devet metara nakon izrađenih akcija. Što uopće reći o Baliću kojemu se divio cijeli ondašnji rukometni svijet? Njegove asistencije, a da uopće gleda u istom smjeru u kojem upućuje loptu i danas se proučavaju, dodavanja od poda kroz kišu noga, zavrnute lopte i finte koje su varale ne jednog ili dvojicu igrača, već bi čitavu obranu poslale na veliki makijato s toplim i čašu vode.
Dolaskom Francuza na scenu rukomet se pomalo, ali sigurno mijenja. Francuzi su kao nitko prije njih iskorištavali potencijal brzog izvođenja centra i fizičkih karakteristika igrača. Predvođeni Karabatićem, ali i Narcissom na vanjskom i gumenim Abaloom na krilu, francuski je rukomet dobio nevjerojatno ubrzanje. Pivot Dinart uskoro je postao „ministar obrane“, a zamijenio ga je manji i puno brži, hibridni Gille. Omeyer je po prvi put nakon Lavrova i Fritza podsjetio svjetsku javnost koliko je u rukometu važan vratar.
7 na 6 i „empty goal“
Novi paket rukometnih pravila IHF donosi te zlokobne 2016. godine. U čudu sam gledala sedam igrača u napadu na postavljenu 6-0 obranu. Golovi s gola na prazan gol postali su standard, vratar-igrač postao je moja najgora noćna mora. Dok sam vodila kampanju kako to više nije rukomet, igra se sve više i više ubrzavala, tranzicije su bile toliko brze da bih ponekad na ekranu pogledom tražila loptu, a rukometaši su počeli izgledati svi jednako, nalik jedan drugome izgledom i stilom igre.
Imaš viška kila? Bit ćeš pivot
Nekad smo prema izgledu rukometaša mogli zaključiti koju poziciju igra; Krila su bila manja rastom i izrazito brza, a nisi mogao biti pivot ako nisi imalo najmanje desetak kilograma viška. Srednji su najčešće izgledali kao košarkaški playmakeri, imali su neki neobični međukorak (J. Richardson), dužu kosu (I. Balić, M. Hansen), neki su bili nešto niži rastom (T. Dujshebaev, Lj. Vranješ, L. Cindrić), ili su imali poduže vratove i velike noseve (J. Fernandez, D. Duvnjak, S. Goluža).
Rukomet je danas šablonizirana igra s naglaskom na fizičku dominaciju, (pre)brze tranzicije i strogo definirane taktičke obrasce. Rukometaši danas izgledaju svi jednako jer nemaju druge opcije. Zamislite krilo manjeg rasta ili pivota s viškom kilograma među grdosijama visine 195 centimetara i 110 kilograma koliko danas ima prosječni rukometaš bez obzira na kojoj poziciji igra?
Obrane poput 3-2-1 ili 4-2 otišle su u ropotarnicu povijesti jer je jednostavno nemoguće čuvati igrača jedan na jedan. Rukometaši su postali fizički previše moćni i silni, jednog je igrača teško zatvoriti i udvoje. Igra se najčešće duboka 6-0 obrana i eventualno 5-1 gdje Indijanca više ne igraju brzi, eksplozivni igrači manjeg rasta (krila) već vanjski napadači. Rukomet je postao toliko brz da ga je teško i gledati, a uvjerljivo najbrži brzi centar kojeg sam ikad (jedva) vidjela izvodili su Danci na potonjem prvenstvu.
Pogibeljan, surov, drzak i bezobrazan
Novi i moderni rukomet svrstao je ovu igru na razinu ragbija ili hokeja, ali bez kaciga i ostale zaštite. Tuču na šest metara možemo slobodno opisati riječima kojima je srbijanski komentator onomad opisao legendarni start Šimunića na Sulejmaniju na Marakani – pogibeljna, surova, drska i bezobrazna. Rukomet je oduvijek bio kontaktni sport visokog intenziteta, no velikim ubrzanjem i fizičkim predispozicijama rukometaša postao je sličniji MMA.
Svi se sjećamo Poljaka Bieleckog kojemu je oko iskopao Josip Valčić, a bilo je izbijenih zuba (Duvnjak), Slomljenih vilica (Myrhol), fraktura lubanje (Wolff), puknuća bubnjića (Štrlek)… Baš su zato postrožena pravila i za svaki i najmanji kontakt na lice dijeli se crveni karton, no možda bi IHF mogla razmisliti o uvođenju rukometne kacige ili uvrštavanju rukometa u borilačke sportove ako se ovako nastavi.
Balić vs. Gidsel
Napadi u današnjem, modernom rukometu nalikuju na automatizirane kombinacije kompjuterskih igrica, čak su i igrice maštovitije od pojedinih ekipa. Šablone ostavljaju sve manje mjesta za improvizacije zbog kojih smo zavoljeli rukomet. Atletski izuzetno spreman, visok i jak rukometaš danas vrijedi puno više od klasičnog playmakera i tehničkog virtuoza kojih više gotovo i nema. Uzmite za primjer najboljeg igrača svijeta, Danca Mathiasa Gidsela, koji je u MVP titulama i izborima u All star momčad turnira prešišao Ivana Balića. Gidsel je osvojio sedam uzastopnih MVP titula dok je Balić ostao na šest.
Omjer ova dva velikana najbolje opisuje koliko se rukomet promijenio, Balić predstavlja stari i romantični rukomet, a Gidsel novi i moderni. Gidsel je fizički nezaustavljiv, nevjerojatno eksplozivan, njegova igra temelji se na brzini, izdržljivosti i savršenoj taktici. Nakon što zabije preko 70 golova na Svjetskom prvenstvu ide u teretanu na dodatni trening. Balić je, s druge strane, genijalac s loptom, jedan od posljednjih rukometaša koji su igrali na instinkt i improvizaciju, a ponekad se činilo i na čistu magiju. Nikad nije bio klasični strijelac sa 70 i više golova po turniru, on je bio mozak ekipe, svakog je igrača činio boljim, čak i protivnike, a nakon što bi izvozao protivničku obranu u nekom od finala, otišao bi u klub popit pivo i zapaliti cigaretu. Zar je to bilo toliko loše?
Rukomet nema vremena za križanja i utrčavanja na crtu
Rukomet je danas postao silovito probijanje protivničkih vratara i mreže s desetak i više metara. Čemu nepotrebna križanja kad jednostavno možeš opalit svom silinom na postavljenu obranu i probit mrežu gola? Prosječna brzina šuta na potonjem prvenstvu prelazi 120 kilometara na sat, u prošlosti su tek ponekad i tek poneki igrači mogli uputiti takve silovite šuteve (Bielecki, Lacković). Igrači koji ne igraju u oba smjera danas sjede na klupi, nema „ministara obrane“ ili specijalaca za sedmerce, ili igraš sve, ili ne igraš ništa.
Moderni je rukomet drastično smanjio ulogu pivota i krila, pivote se sve manje koristi u napadu, pogotovo na kad se igra 7 na 6. Njihova je uloga svedena na „blokere“. Krila imaju sva manje kuteve i sve su manje efikasni, a vanjski igrači, kudikamo fizički dominantniji, sve češće šutiraju ravno na gol i zaboravljaju da krila uopće postoje. Vanjski igrači su postali apsolutni kraljevi ovog sporta te dominiraju modernim rukometom.
Vratite nam spori centar!
Još kad tome pridodamo „empty goal“ i brojne šuteve s gola na gol, dolazimo do zaključka da gledamo brutalni sport u kojem dominira fizička snaga i taktička sprega, no to nije rukomet. Dobio je na brzini i eksplozivnosti, ali je izgubio je raznolikost, šarolikost i imaginaciju. Dobio je više od 60 golova po utakmici, no svi su ti golovi isti.
Međutim, otkrit ću vam tajnu, rukomet u kojem smo nekad uživali danas još uvijek možemo gledati. Isključite muški rukomet i pojačajte nekad omraženi i prespori – ženski rukomet! Kako se ubrzavao muški, tako se ubrzavala i ženska inačica ovog sporta, ali činjenica da su muškarci fizički jača bića sačuvala je rukomet kakav je nekad bio među ženama. Želite li osjetiti dašak nekadašnje rukometne romanse, bacite oko na suradnju francuskog srednjeg vanjskog Zaadi i pivota Foppa, uživajte u asistencijama Norvežanke Oftedal ili u ukradenim loptama njene kolegice i najbolje igračice svijeta Reistad.
Ili nam, jednostavno, vratite spori centar. Možda će onda netko napokon pobijediti Dance!
Dora Lozica