ZIME OD ZLATA Otkrivamo korčulansko blago koje otočani ljubomorno čuvaju samo za sebe

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

„Život je na škoju i radost i tuga“, kaže stih poznate otočne himne Bodulske balade koju će vam svaki iole stariji otočanin još uvijek ne izrecitirati, već otpjevati otpočetka do kraja. Godinama sam se pronalazila u stihovima Vranjičanina Stjepana Benzona pogotovo dok sam bila mlađa, teško mi je padala učmalost otočne zime, izoliranost, odsječenost kad zapuše bura ili jugo, ograničenost otočne sredine, poznati otočni rug koji ne preže ni od koga i ni od čega, nedostajalo mi je ljetno ludilo i bezbroj imaginarnih mogućnosti koje sam propustila živeći negdje drugdje u Dalmaciji ili, nedajbože, u nekom većem kontinentalnom gradu. 

S godinama sam sve rjeđe pronalazila tugu tako ranjivo istaknutu u izvedbi Klape Trogir. Život na škoju je samo i isključivo radost, pogotovo zimi, a sad ću objasniti i zašto. 

Prema podacima HNB-a, turizam u Hrvatskoj iznosi gotovo 20 posto domaćeg BDP-a. Kad tom, za zdrave gospodarske prilike, zaista ogromnom postotku pridodate činjenicu kako Hrvatska, a tako ni Korčula, uopće nemaju razvijenu turističku strategiju, a održivi turizam je ništa više do većini nepoznat pojam kojim se kite neki nadmeni stručnjaci dok u stvarnosti ne postoji, dolazimo do zaključka da nas turizam proždire, probavlja i izbacuje iz znate već čega u crnu jamu. 

Tako se nekako otočani osjećaju na kraju turističke sezone koja počinje sve ranije, a završava sve kasnije. Nekad su otočani četiri mjeseca radili k’o psi, a preostalih osam su isto radili k’o psi, ali ulažući u svoje domove ili obrađujući svoja polja. Danas turistička sezona u Korčuli započinje već krajem ožujka, a završava krajem studenog, otok je sve krcatiji ljudima, promet nas guši, cijene nam divljaju, naša mjesta na plaži su zauzeta skoro do Božića, a naš otok pripada drugima dok se mi kupamo u znoju. Već na proljeće otočane zahvati kolektivna ljetna nervoza, sve više preziremo ljetne gužve i obaveze sanjajući o zimskim mjesecima. 

„Na jugu i zime su od zlata“, napisao je nekoć Drago Britvić i bio je u potpunosti u pravu, pomalo čak i vizionarski. Zašto vizionarski? Zato što su rapidne klimatske promjene uvelike promijenile odnos čovjeka i mora na otoku. Blage, sunčane i tople otočne zime učinile su otočane u cjelogodišnje kupače koji u morskim radostima uživaju tek od kraja rujna. Stare užance odlaženja na lignje postale su pandan mitskom običaju odlaska na ježine, jer tko danas ima vremena otići na ježine ljeti više od dva puta po sezoni, i to ako!?

Kad smo kod ježina, zimi više nego ljeti otočani uživaju u tradicionalnim specijalitetima. Morski ježinac na otoku se jede stoljećima i to sirov, netom izvađen iz mora, a dodatak crne bevande i korice kruha učinili su tu tradiciju jednom od najomiljenijih za koju nitko više nema vremena. Zato otočani zimi uživaju u „stajunu od lumblije“, žrnovskim makarunima, zeju na tabak, naduvenicama – kobasicama koje su zapravo kolač, ciplima lešo, čipi-čapiju, domaćim gudinima, lojenici, cukarinima i klašunima… Otočna je gastronomija golemo i još nedovoljno istraženo korčulansko blago kojeg rado darujemo strancima ljeti, a ljubomorno detalje sačuvamo za nas zimi. 

„Otok je svijet koji u kojem čovjek bolje čuje vlastite misli“, tvrdi Ernest Hemingway i ja ću se složiti s njim. Pogotovo kad zapuše jugo, nešto rjeđe bura, i odcijepi nas od ostatka zemlje, kontinenta i svijeta. Mnogi misle kako otočani potom jadikuju zatvoreni na nekom dalekom otoku želeći se što prije dočepati kopna, no stvarnost je dijametralno suprotna. Mi uživamo kad smo odcijepljeni, kad nam ne dolaze ni dnevne novine, ni dostava, ni informacije vanjskog svijeta. U tim je trenucima naš svijet otok, a naše misli bore se s izazovima luđački depresivne južine. Jednom kad preživite takvu izolaciju na otoku, pređete igricu koja vam postaje zabavna, odgađanje brojnih obaveza i beskrajan mir s godinama će zamijeniti želju da se dokažete nekome ili nečemu u vanjskom svijetu. 

Što radimo zimi na otoku? Radimo doslovno sve što i svi drugi na svijetu. Bavimo se sportom i to vrlo uspješno, otok Korčula može se pohvaliti velikim uspjesima u vaterpolu i plivanju (KPK, Mario Todorović Olimpijac), u taekwondou (TKD Forteca, Franka Anić Olimpijka), u ženskom i muškom rukometu (RK Korčula, ŽRK Lumbarda), u tenisu (TK Mot, Neno Šain), veslanju (VK Ošjak, Perica Vlašić, blizanke Jurković), nogometu (BŠK Zmaj)… Pjevamo u klapama s kojima i dandanas ostvarujemo šampionske rezultate na Omiškom festivalu, bavimo se vinogradarstvom i vinarstvom gdje ostvarujemo zapanjujuće rezultate diljem svijeta (dvije Decanterove platine osvojili su Bire i Zure). Čuvamo našu kulturno-povijesnu baštinu u čak šest viteških društava (moreška i kumpanija), plešemo tradicionalna, folklorna kola, sviramo u puhačkim orkestrima kojih također ima šest, imamo dva kina, nepregledni niz predstava i koncerata od popularne i zabavne glazbe do alternativne i elektroničke (KUM Korčula)…

Mislite li da bi slavni putopisac i najpoznatiji Korčulanin Marko Polo bio tako znatiželjan što se nalazi iz Sv. Ilije da ga nije na put potaknula otočna izoliranost? Da bi slavni diplomat Jakov Baničević bio tako mudar i promućuran da nije Žrnovac? Vinko Paletin sudjelovao je u osvajanjima Novog svijeta zahvaljujući otoku koji mu je gorio u krvi, a akademik Petar Šegedin najbolji je prikaz otočne depresije koja te tjera i vuče natrag u isto vrijeme. Odakle bi Bernardo Bernardi dobio ideje za oblikovanje interijera i arhitetska rješenja da ga nije u mislima pratilo tamno, otočno zelenilo alepskog bora i tlocrt riblje kosti po kojem je napravljena starogradska jezgra? Odakle najpoznatijem, živućem hrvatskom slikaru iz Lumbarde, a on je Stipe Nobilo, šaroliki, nadrealni pejzaži da ih nije na tisuće puta memorirao pogledom na Ježevicu? Što mislite, da bi slavni nogometaš Ante Žanetić zabio onoliko golova da ga od malena, kao i sve nas, nisu učili o važnosti ljubavi prema Hajduku ili da bi veliki i najveći Oliver imao jedinstvenu lirsku notu da ga nije iznjedrila jedna od najdubljih jadranskih uvala? 

Danas otočani više ne žive od mriža i uza, ne broje žulje od vesla ni mašklina, već od turizma i previsokih cijena. Otočani su danas zgrbljeni od loše zdravstvene skrbi i slabašne infrastrukture, no još uvijek, cijeloga života, najviše volimo more. I to ono zimsko što nam sve želje zna budući da ono ljetno više nije naše.

Dora Lozica


PODIJELI S PRIJATELJIMA!