Gospar Stjepko: Strašno je kad na intervenciji zateknete mrtvu osobu, ali ima nešto još strašnije
Nakon 31 godine vatrogasnog staža vatrogasni zapovjednik Stjepko Krilanović otišao je u mirovinu. Kad nešto radite 31 godinu i kad ste većinom tog radnog vremena provodili ugodno, definitivno možemo reći da vas je upravo taj posao ispunjao, rekao nam je gospar Stjepko.
„Posebno se to odnosi na vrijeme kada sam bio vatrogasac. Najteže ću se sigurno prilagoditi tome da mnoge ljude koje sam do tada najviše viđao, sada ću ih viđati manje, par puta godišnje, mjesečno i slično. To je možda najteža prilagodba ove moje prekretnice u životu. A što se drugoga tiče, ja sam još uvijek, rekao bih ‘mlad da mogu raditi sve što sam i do sada radio’.“
Ako govorimo o vatrigasnom poslu, gospar Stjepko ističe kako su najteža bila stradavanja ljudi.
„Prva najteža situacija, sada smo i to nažalost mogli vidjeti, bilo je stradavanje djeteta u Zagrebu. Kada strada odrasla osoba ili dijete, to je ogromna tragedija i definitivno djeluje na psihu svakog čovjeka koji sudjeluje na intervenciji. To su mi bile najteže intervencije. A druga stvar koja mi je u karijeri izrazito teška jest kada vam pogine netko od kolega. U vatrogastvu uvijek djeluje i radi isti kolektiv i osti ljudi i ako izgubite jednog od njih to je strašna tragedija. Nama je trebalo i više od godinu dana da dođemo u nekakvu relativno normalnu situaciju“, kaže gospar Stjepko.
Vatrogasni posao je sam od sebe lijep i ako ste vi osoba koja to voli, koja je socijalna i ima empatiju, to je predivan posao.
„Vi pomažete ljudima na svom poslu. To mora biti za nekoga tko je rođen za to, da bi se u tom poslu osjećao dobro. Ja sam se puno puta u svojoj karijeri osjećao predivno zbog onoga što radim. Najviše kada bi me netko sreo na ulici, preppznao, čestitao i rekao hvala.“
Ono što smo svi primjetili, kaže gospar Stjepko, ljudi su postali otuđeniji. Ako vam se dogodi sada neka nesreća na cesti, recimo prije 30 godina bi došlo desetak ljudi i pomoglo, a danas su se ljudi i po tom pitanju otuđili.
„Imao sam dosta situacija da ljudi iz straha ili nekih drugih razloga izbjegavaju takve situacije. Onaj tko bi želio raditi posao vatrogasca stvarno mora biti svjestan da će on u svakom trenutku pomagati drugim ljudima i da zaista mora pomagati, bilo to za vrijeme radnog vremena ili van radnog vremena. To je prvi uvjet, a drugi uvjet je ono što mi uvijek govorimo i radimo i budući će zapovjednik to vjerojatno raditi, doći u dobrovoljno društvo, volontirati, vidjeti jesu li za taj posao, dali im to odgovara. Postoje ljudi kojima ne odgovara radno vrijeme, netko ne može na visinu, netko ne može vidjeti krv, itd. Imate vi raznih profila ljudi, netko nije socijalna osoba da može sa 10, 12 ljudi raditi u istoj prostoriji.“
Ta volontiranja i ta dobrovoljna društva iskristaliziraju ljude koji kasnije postanu vatrogasci, kaže Krilanović. Nešto što vi učite u školi, fakultetu ne mora biti vaš poziv u daljnjem radu.
„Nikad nemojte vašu djecu forsirati u nešto, jer ako je dijete dovoljno ambiciozno samo će vrijeme pokazati što ono želi i koji je njegov put. Ja sam prvo išao u srednju školu koja je bila mehaničar za kućanske aparate, nakon toga sam išao u muzičku, pa nakon toga na akademiju,onda sam pošao u vatrogasce, iza toga fakultet. Najbitnije je da djecu pustite da nađe svoje zanimanje,odnosno posao“ – zaključio je Krilanović.
Hvala Vam gospar Stjepko na svemu!
Kate Lujo