DRIVING HOME FOR CHRISTMAS Kako sam od Splita do Korčule putovala šest sati

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Legendarna pjesma Driving Home for Christmas koju je napisao britanski kantautor Chris Rea ove je godine dobila dodatno značenje. Prosinac je u Dalmaciji najčešće umjereno hladan i pretežno sunčan, zapravo jedan od najsunčanijih mjeseci u godini kad studenti i južnjaci koji žive na kontinentu snimaju sunčane storyje na društvenim mrežama uz glazbenu pozadinu poznatog evergreena vozeći veselo prema doma sa sunčanim cvikama koje su inače obavezni božićni dodatak. No, ove su ih godine dočekali nešto drugačiji prizori. 

„Mislila sam da smo mi Dalmatinci cijepljeni od ovakvih prizora na A1“, komentirala je moja prijateljica jučer u večernjim satima dok je vozila iz Splita prema Pelješcu. A prizor je bio zaista neobičan za Dalmatince s otoka koji snijeg vide jednom u nekoliko godina, čak desetljeća. Temperature ispod nule, snježna mećava, ralice, kolona vozila uz ograničenje brzine 40 kilometara na sat. 

Velik dio Hrvatske zahvatilo je pravo zimsko nevrijeme, mećava u gorskoj Hrvatskoj i olujni vjetar na Jadranu gotovo su paralizirali promet i tako poremetili planove svima koji su uoči Božića htjeli stići doma. Zabrana je prometa na većini državnih cesta kroz Liku, a između unutrašnjosti i Dalmacije mogu se probiti samo osobna vozila.

Autocestom jučer i danas može se do tunela Sv. Rok, kako javlja Hrvatski autoklub (HAK) na svojim službenim stranicama, i to iz smjera unutrašnjosti prema Dalmaciji. Kolona na izlasku tunela duga je oko dva kilometra, jučer je bila duga šest kilometara, uz posebnu napomenu da je autocesta otvorena samo za osobna vozila. Za ostale skupine vozila, upozorava HAK, slobodnog cestovnog pravca još uvijek nema, a za osobna vozila obilazak je  čvor Sveti Rok-DC50 Gračac-Obrovac-Karin-Smilčić-čvor Zadar istok i naplatna postaja (čvor) Gornja Ploča. 

Budući da snježna mećava i poledica na cesti u Dalmatincima stvara neviđenu nervozu i nesigurnost, odlučili smo skrenuti na izlaz za Makarsku znajući da nas na dionici Šestanovac – Zagvozd – Ravča očekuju još niže temperature i još više snijega. Zloglasna Jadranska magistrala koje smo se od gušta svi odrekli čim je otvorena autocesta u tom se trenutku činila kao divan izbor. Međutim, izlaz iz Makarske u smjeru Dubrovnika u to je vrijeme jučer bio zatvoren za sav promet zbog odrona u tunelu. 

Pronašle smo još malo hrabrosti i otpornosti na snježnu mećavu usprkos toplokrvnoj, južnjačkoj filozofiji razmišljanja ne isključujući opciju – „Ako zagusti, stat ćemo sa strane i čekat da stane“. Srećom nam to nije bilo potrebno jer bismo još čekali negdje blizu izlaza za Ploče. 

Pohvale idu Hrvatskim cestama (HAC), ralicu smo sreli dva puta u oba smjera, cesta je na većini dionica bila očišćena od snijega i posuta solju, a upozorenja su iskakala iz svakog semafora i znaka. Još nedavno sam tvrdila kako zimske gume ne trebaju u Dalmaciji, promislit ću za dogodine. 

Nakon što smo izašle s autoceste u Pločama, još sporije po jakom pljusku došle smo do Pelješkog mosta. Bilo ljeto, bila zima, mećava ili kiša, most je i dalje veličanstven u svojoj ljepoti i funkcionalnosti. Iako je otvoren prije dvije i pol godine, otočani i poluotočani još uvijek zahvaljuju Bogu, političarima, sudbini ili Europskoj uniji, zavisi u što vjeruju, svaki put kad preko mosta prolaze. Tako je bilo i ovaj put – „Hvala ti Bože, evo naš most, zamisli da smo morali sad po ovome preko Neuma!?“. 

Nadale smo se da će nas kruti, tamni i strogi Pelješac dočekati u zagrljaj kao i inače. Tamo znamo svaki zavoj, okuku, tunel i ravnicu, nagazit ćemo na gas da stignemo na trajekt. No, na Pelješcu još jedno iznenađenje – snježna mećava. Dugo snijeg nije padao na otoku, a pretpostavljam da tek nešto malo češće pada na poluotoku, ali na sreću zbog temperature nije se zadržavao na kolniku. 

Budući da HAK i danas, a tako i jučer, upozorava na brojne prekide katamaranskih, trajektnih i brodskih linija, grozničavo sam na podužem popisu otkazanih linija tražila našeg Sv. Krševana, državnu trajektnu liniju 634 koja će nas iz Orebića prevesti na otok Korčulu. Srećom nije ga bilo, trajekt je vozio redovno, a nama je iz Splita iz kojeg smo krenuli oko 14 sati do Korčule u koju smo stigli oko 20 sati, trebalo punih 6 sati. Inače nam treba duplo manje. 

Bez obzira na intenzivno putovanje, bile smo sretne što smo stigle doma za Božić kako je opjevao dobri, stari Rea. Mnogi moji kolege, prijatelji i poznanici ostali su zatočeni u kontinentalnom dijelu budući da javni prijevoz uopće ne prometuje jer nema otvorene ceste. 

Tunel Sv. Rok još se jednom pokazao kao prirodna granica Republike Dalmacije, svi koji su odlučili svoje živote provesti preko granice moraju računati da će najmanje jednom Dalmacija biti odcijepljena, na ovaj ili onaj način.

Dora Lozica


PODIJELI S PRIJATELJIMA!