
Omiljeni vozač Libertasa otišao je u mirovinu: Iza mene su milijuni kilometara i razne nedaće, a na tom putu nešto me čuvalo
Paska Čeovića mnogi znaju kao vedrog i smirenog vozača koji je svoj radni vijek okončao radeći u javnom gradskom prijevozniku Libertas. Nedavno je dobio priznanje Centra Josipovac jer je dugi niz godina prevozio štićenike s kojim se jako zbližio. Ovaj umirovljeni vozač nakon skoro 40 godina rada zasluženo odmara jer je posao vozača izuzetno naporan. Ispričao nam je kako mu je bilo u počecima, kada je bio vozač kamiona, a kasnije se skrasio u javnoj tvrtki.
Danas je, govori on, umoran od volana i ne voli vožnju, auto vozi samo kad mora, a ponekad ide i Libertasovim busem jer živi u Mokošici. Kao mladić uživao je u putovanjima i vožnji.
Težak i odgovoran posao
„Počeo sam voziti kamion 1985. godine, a za autobus sam položio 1988. godine kada sam vozio za JAT. To je bio moj prvi susret s autobusom i tako je sve krenulo. No, onda je došao rat pa nije bilo posla i nisam imao drugog izbora nego voziti kamion. U šest godina proputovao sam čitavu Europu, iza mene su milijuni kilometara na kamionu. To je bio težak i odgovoran posao jer su vrebale razne opasnosti u prometu, ali ja sam nekako imao sreće i nisam nikad doživio nesreću. Kao da me nešto čuvalo“, govori Čeović.
Prisjetio se kako je jednom u Bratislavi ušao u raskrižje i slučajno prošao kroz crveno, a nije smio zakočiti s kamionom.
„Znam da sam bio kriv, trebao sam ranije usporiti, ali sve je dobro prošlo. Policija se odmah stvorila i napisali su mi kaznu. Jednom sam vozio praktički po čistom ledu. Ne znam ni sam kako sam to preživio, bilo je jako opasno iako sam imao lance. I puknuće gume na kamionu je jako opasno, a posebno je težak posao zamijeniti ih. Tu bi uskakale kolege jer inače su svi bili ljubazni i kolegijalni“, ispričao je.
Posebna priča su kontrole na europskim granicama, duga čekanja i gužve.
Morao sam ‘stati na loptu’
„Dobro je što sad zakoni idu u korist vozača pa se pazi na uvjete rada i vrijeme za odmor. U Europi su prometnice odlične, plaće su nešto veće nego kod nas, ali došlo je vrijeme da se nakon šest godina maknem od tog posla jer sam svaki tjedan bio na dalekom putu dok mi je obitelj u Dubrovniku. Posao vozača kamiona je jako odgovoran i jednostavno sam zbog svega toga trebao ‘stati na loptu’“, priča nam Čeović koji je znao cijelu Hrvatsku obići praktički u dvije, tri noći, bez spavanja.
„Nikad ne bih nikome preporuči da se bavi ovim poslom. Daleka putovanja su teška, a opterećenje veliko“, decidirano će Čeović.
Nakon prijeđenih europskih milijuna, počeo je raditi u Libertasu. Prvi radni dan je bio mu je 29. svibnja 2001. godine, a dobro ga je upamtio jer je to datum njegov rođendan. Prilagodba na bolje bila mu je jednostavna.
„Bilo mi je puno lakše jer sam spavao doma, ali došao sam raditi, a ne šetati. Bilo mi je neobično nakon sedam, osam sati vožnje ići doma , ali nije se teško navići na bolje uvjete. Autobusi su bili stari, oni drvenjaci, nije bilo klime, ali ništa strašno – staviš peškirić oko vrata i voziš. Putnici su bili ljubazni, uvijek bi naišao netko poznat pa bi malo popričali, a kao vozači smo linije mijenjali svako 15 dana. Uvjeti su bili dobri i posao ugodan pa su mi godine do mirovine brzo proletjele“, ispričao je Pasko kojemu su dugogodišnja sjedanja u kamionu ostavila traga na zdravlje.
Kao otegotne okolnosti vožnje u gradskom prijevozniku navodi dubrovačke prometnice koje su skučene, gužve u prometu, nervozne vozače, brojne odgovornosti koje imaju vozači poput naplate autobusnih karata i nešto niže plaće. No, dodaje kako je bio jako zadovoljan s kolegama i vodstvom tvrtke.
Vozač se mora isključiti od svega
Čeović ističe kako nikad nije želio biti vozač taksija.
„To je danas tražen i dobro plaćen posao, ali nije za mene. Ne bih to mogao raditi jer oni se moraju gurati u prometu i biti agresivni jer im se jako žuri. Ja jednostavno nisam takav tip. Zvali su me nedavno da vozim turistički autobus, ali taj sam posao odbio i rekao da ovo ljeto odmaram i uživam“, bio je jasan umirovljeni vozač Libertasa.
Savjetovao je kako vozač mora biti strpljiv, ‘hladne glave’ i smiren.
„No, nismo svi isti. Da bi se radio ovaj posao potrebno je ‘isključiti se’ od svega drugoga. Dubrovnik ima brojnih problema u prometu poput jurnjave motora, nedostatka parkinga, gustog prometa, a najgore od svega je što bi mnogi automobilom, da mogu, ušli u stan. Vjerujem kako će ovaj novi prometni režim oko grada poboljšati stvari, a bilo bi dobro da se ljudi malo više voze javnim prijevozom pa bi promet bio manje opterećen”, smatra on.
Ispušni ventil nakon napornog radnog dana bili su mu lov i priroda.
„Volim boraviti u prirodi, to je poseban odmor i opuštanje za dušu i tijelo. I danas šetam što mi odgovara jer dugotrajno sjedanje u vožnji ostavilo je traga na tijelu. Osim toga, posao je bio i psihički težak jer opasnosti za volanom vrebaju svakoga dana. Sretan sam što nikad nisam imao problema niti nesreća“, zaključio je svoju priču za portal Jug info umirovljeni Libertasov vozač Pasko Čeović.
Aida Čakić