Dubrovačka psihologinja o traumama: “Rat u ljudima ostaje onoliko koliko oni ostaju u njemu”

Dubrovnik se danas prisjeća napada koji se dogodio 1. listopada 1991.  Prije točno 33 godine u 6 sati ujutro srpsko-crnogorska vojska napala je Dubrovnik te raketirala repetitor na Srđu kako bi Grad doveli u komunikacijsku blokadu. Tada je i uništena trafostanica u Komolcu kao i stanice za opskrbu vodom, a Dubrovnik je postao komunikacijski potpuno odsječen, bez struje i vode.

Ratovi su ružni trenuci kojih se nitko zapravo ne želi sjećati, ali s druge strane teško ih je zaboraviti jer nose oluju emocija koje je teško samo tako staviti po strani. Dubrovačka klinička psihologinja Vesna Raguž Staničić za Soundset Ragusu je objasnila koliko događaji poput Domovinskog rata ostaju u sjećanjima ljudi i utječu na njihove živote i danas.

“Rekla bih da se zaista ti datumi, odnosno neki događaji ne smiju zaboraviti jer moramo biti svjesni što je to tada značilo, a što i danas znači uopće za našu državu, jer da nije bilo toga ne bismo bili stvoreni jer to je zaista za našu državu jako puno značilo i posebno ne smijemo zaboraviti sve one posljedice koje su se dogodile ne samo braniteljima, nego i civilima koji su u to vrijeme bili izloženi svim tim ratnim užasima koji su se događali. Međutim, ono što treba znati jest da ako se budemo previše fokusirali na ono što je bilo to će nas i zaustaviti i usporiti u našem daljnjem napredovanju. Rekla bih da moramo pronaći dobar balans između onoga što je bilo i pogleda prema naprijed. Trebamo razmišljati o oprostu kao procesu koji je jako bitan za naš daljnji razvoj, kako na razini pojedinca tako i na razini kolektiva. Bitno je naglasiti da se ne možemo baviti sadašnjošću ako se previše osvrćemo na prošlost, a to dugoročno jača depresivnu poziciju i kolektivnu i individualnu.” objašnjava Raguž Staničić.

Na pitanje o tome kako ratni događaji s početka devedesetih utječe na pojedince danas Raguž Staničić ističe kako se kod nekih pojedinaca posljedice osjećaju tek danas.

“Rat ostaje u ljudima onoliko koliko su se uspjeli u njemu zadržati i ako nisu uspjeli dovoljno dobro proći onu fazu koja se zove “faza prilagodbe”. Prvo kad nam se rat dogodio, morali smo svi napraviti jedan zaista grubi zaokret prema prilagođavanju na ratno stanje na granate i na sve ono što se tada događalo, ali kad je to prestalo, bili smo prisiljeni napraviti suprotni proces vraćanje na civilne uvjete življenja gdje više nije bilo granata i bilo nečeg drugog. Moram reći da je dosta branitelja jako teško prošlo, koliko god su lako ušli u taj nekakav ratni set razmišljanja, toliko su se teško prilagodili na postratni, odnosno na civilni način života i na to da se sada na drukčiji način treba živjeti jer jako puno njih se još uvijek bori s posljedicama iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja”, pojasnila je psihologinja Raguž Staničić.

Dodaje kako su upravo posljedice ono što nas drži u onome što se događalo.

“Mnogi od njih ustvari tek sada počinju osjećati simptome posttraumatskog stresnog poremećaja na vrlo neobične načine, što kroz stres, što kroz povezivanje tih nekakvih snažnih emocija koje su se potiskivali do sada. Takvi osjećaji se sada počinju manifestirati kroz potpuno druge, čak i teško prepoznatljive modele, a to je opće poznato u našoj praksi. Nekima su se i nakon Drugog svjetskog rata znali, tek nakon nekoliko desetljeća, pojaviti simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja. Na žalost posljedice su još uvijek vrlo žive i to nas ustvari i drži u tome da ne možemo sve i da hoćemo. Ne možemo zaboraviti ono što se događalo.” objasnila dubrovačka klinička psihologinja Vesna Raguž Staničić.

Mato Čupić