Emotivna ispovijest naše glumice: “Dvije godine sam živjela dan za danom i pobijedila leukemiju zahvaljujući donorici”
Često nakon velikih, traumatskih događaja počinjemo preispitivati donesene životne odluke i smisao vlastitoga života. Jedan od takvih traumatskih događaja jest i teška i ozbiljna medicinska dijagnoza, poput dijagnoze zloćudne ili kronične bolesti.
Iako je od toga prošlo već podosta godina, glumica Vesna Ravenšćak nikada neće zaboraviti osjećaj kada su joj liječnici priopćili da ima leukemiju. U tom trenutku nije pala u depresiju kaže, prvi dan je bilo „O Isuse Bože“, a već drugi dan „ Što je tu je“.
Ispričala nam je što je sve proživjela.
“Ima li smisla pitati se zašto ja?, zašto ne ja? Rekla sam samoj sebi – ‘gle to ti je došlo u životu s nekakvim razlogom, nauči nešto iz toga i idemo dalje’. A dali su mi samo 50 posto šanse da preživim, i to su rekli vrlo otvoreno. Nitko me nije muljao i lagao, liječnici su zaista bili fantastični i cijela Hematologija na Rebru je čudesna. Nevjerojatno je kaka kakav posao rade ti ljudi i što sve rade, koliko ljubavi i pažnje imaju prema svima nama. Znate , kada ste 42 dana u bolnici, zatvoreni u doslovno hermetički zatvorenoj prostoriji gdje vas samo liječnici i medicinske sestre posjećuju to zaista jako puno znači”, kazuje Vesna Ravenšćak.
NAJBITNIJA JE POZITIVNOST
Ističe kako su svi bili iskreni, transparentni i otvoreni, uvijek su sve opširno objašnjavali i s liječnicima se moglo razgovarati na pacijentskom nivou da sve mogu razumjeti. Velik je šok bio prvih 24 sata, ali ubrzo, dodaje Vesna, se pomirite s tim i na neki način kretene dalje. Dodaje kako je najbitnije čista pozitivnost koja je prema Vesninom mišljenju 80 posto zdravlja i izlječenja. Leukemiju je ipak pobijedila zahvaljujući donaciji krvotvornih matičnih stanica.
“Krvotvorne matične stanice se iz krvi transplantiraju, a koštana srž se vadi iz kuka. To je operacija koju bi trebao proći i donor. Moja donorica to nije prošla, njoj su iz krvi izvadili krvotvorne matične stanice. Dakle razlika je, postoje dva načina. Liječnici odlučuju što je bolje, uglavnom se odlučuju na ovaj prvi način na koji sam ja transplantirana. Ako iz nekih razloga shvate da to nije opcija, onda se ide vaditi koštana srž. To je proces u potpunoj anesteziji s boravkom dva dana u bolnici”, pojašnjava Vesna Ravenšćak.
Dijagnoza joj je postavljena 31. listopada 2013. godine, a na Staru godinu stiglo joj je pismo od HZZO-a u kojem je pisalo da joj je pronađen donor. Ako se u obzir uzme da je vjerojatnost za pronalaskom nesrodnog donora jedan prema sto tisuća, malo je reći kako je Vesni to bio divan novogodišnji dar. Nakon uspješne transplantacije, prošle su dvije godine prije nego što je dobila kontakt žene koja ju je spasila svojom donacijom koštane srži. Njezino ime je Bianka, a živi u Njemačkoj.
“Procedura je takva da mora proći određeno vrijeme prije uspostavljanja kontakta. To je zbog mogućeg recidiva bolesti, ali i zbog toga što pacijent ponovno morati primiti donorove krvotvorne matične stanice ili koštanu srž. Pravilo, kako svjetskog, tako i europskog, a i domaćeg Registra dobrovoljnih darivatelja, jest anonimnost. Nakon dvije godine smanjena je mogućnost recidiva bolesti i otvoren je put prema upoznavanju donora i primatelja. No, u slučaju povrata bolesti, darivanje više ne ide preko Registra, već osobno”, pojasnila je Vesna.
Kada se danas prisjeti borbe s leukemijom, kaže da joj je bolest došla kao svojevrsni blagoslov.
TIJELO NAS UPOZORAVA, ALI GA NE SLUŠAMO
“Bila je to jedna faza života koja je trajala godinama, nekakvo ludilo od privatnih od poslovnih situacija. Borbe, trke… Svi nekako tako živimo, ne slušamo svoje tijelo, ne stajem. Ali tijelo nas upozorava. Upozoravalo je mene, ali ja ga nisam slušala. I onda ti nekako dođe da se zapitaš što je zapravo važno. Svaka strka za novcem i karijerom, ulogama… Iako je za mene to bio i pokušaj preživljavanja jer sam u tom trenutku bila slobodni umjetnik pa sam zarađivala koliko sam radila. To čovjeka jednostavno skrši i onda se zapita što radi. Ako ne sluša, onda ga lupi nekakva teška bolest gdje mora stati i tu nema dalje. Tada dođe vrijeme da se zapita kuda ide, što želim od života i zašto je tu gdje je?”, navodi Vesna Ravenšćak.
Upravo se to dogodilo njoj prije deset godina.
“Prvo je važno osvijestiti se da lijek postoji kao i transplantacija. Problem je što kod nas u Hrvatskoj ljudi se još uvijek boje biti donor, boje se prijaviti u Zakladu Ana Rukavina, misle da je riječ o nekakvoj strašnoj operaciji gdje će vas rezati. Ali to zaista nije ništa strašno, to je jedno vađenje krvi i tako možete spasiti nekome život. Jer naći podudarnog srodnog donora je užasno mala šansa. Znači jedan naprema 120 tisuća! To je stvarno sreća i meč i iz tog razloga je jako važno da se ljudi prijavljuju. Svi zdravi ljudi, od 18 do 40 godina, mogu postati donori. Lijek postoji, ali je donora premalo”, govori Vesna.
Navodi kako nažalost postoje i negativni ishodi, ali ipak dodaje kako nije sve beznađe.
“Ima dosta ozdravljenja i čovjek se ne treba sažaljevati nego probati shvatiti zašto se to dogodilo. Očito za sve ima razloga. Brojni ljudi mi se jave kada se razbole i traže savjetem, a najčešće pitaju kako preživjeti kemoterapije. Stvarno mislim da je najbitnije sve to posložiti u glavi da si tu gdje jesi i da ideš dalje, dan po dan. Ja sam upravo tako dan po dan živjela dvije godine.“, ispričala nam je svoju priču glumica Vesna Ravenšćak koja je pobijedila leukemiju.
Vesna je puno maštala, najviše o putovanjima koja će ostvariti kad ozdravi i to je održavalo u životu. Sve to je i ostvarila što je dokaz kako je najbitnije imati nešto za što se možete držati.
Kate Lujo