Sanja Curić i Nikša Selmani: Dubrovačkih bludilišta bilo je više nego dovoljno, ovo im je presudilo
Pred sam kraj Mjeseca hrvatske knjige koji se ove godine odvija pod sloganom „Pričaj mi…“ Dubrovačke knjižnice ugostile su Sanju Curić i Nikšu Selmanija, djelatnike Državnog arhiva u Dubrovniku, koji su u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, održali predavanje pod naslovom „’Vesele kuće’ u Dubrovniku – povijest dubrovačkih javnih bludilišta u 19. i 20. stoljeću“. Predavanje spada u Priče iz Ragusine, a predavače je najavila i sve okupljene pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina knjižničarka Matija Nenadić.
Nikša Selmani istaknuo je uvodno kako se carskim patentom od 27. svibnja 1852. uvodi i u hrvatske zemlje novi Kazneni zakon o zločinima, prijestupima i prekršajima. Tako da vlast prostituciju stavlja pod državni i institucionalizirani nadzor te se prostitucijom mogu baviti samo osobe koje su uspjele ishoditi dozvolu vlasti. Bludništvo u okviru bludničkog obrta postaje tolerirano. Svakoj je bludnici bilo dopušteno voditi obrt ako bi se pridržavala osnovnih uvjeta: da ne stvara javnu sablazan, da ne navodi maloljetnike na blud i ako zna da ima koju spolnu bolest, ne nastavlja s obrtom.
Osnovni zakon iz 1852., s određenim izmjenama za austrijski dio carevine 1873., u primjeni je sve do stupanja na snagu novog zakona 1. siječnja 1930., kad se pitanje bludništva regulira unutar Krivičnog zakonika za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Donošenjem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti od 28. ožujka 1934. godine u čitavoj se državi zabranjuje bludništvo, tj. prostitucija u svim oblicima.
Sredinom 19. st., postojale su dvije vrste bludništva: javno i tajno. Javne bludnice vode svoj bludnički obrt unutar institucije javnog bludilišta. U izvorima se nazivaju i „kaserniranim bludnicama”. Sve su one bile evidentirane i pod obveznim redovitim zdravstveno-redarstvenim nadzorom. Tajne bludnice individualno vode bludnički obrt izvan javnih bludilišta. Osim tih službeno evidentiranih bludnica, bilo je i onih evidentiranih kao konobarice, sobarice, blagajnice, pjevačice ili plesačice, a koje su se povremeno bavile i bludništvom
Javna bludilišta u Dubrovniku se otvaraju zbog brige o zdravlju i ćudoređu lokalnoga stanovništva, porasta broja vojnika te da se suzbije remećenje javnoga reda, nećudoredno ponašanje i skitnje. Postoje dvije vrste javnih bludilišta u Dubrovniku. Manja dubrovačka bludilišta s od jedne do triju bludnica koje su bile prijavljene redarstveno-zdravstvenim službama i „tjerale“ svoj obrt u privatnim kućama. Vlasnici tih kuća bili su stanovnici kojima je to iznajmljivanje soba bludnicama donosilo prihod, no vođenje bludilišta im nije bila profesija.
Druga vrsta je profesionalno javno bludilište u kojem je, uz sobe za smještaj bludnica i vođenje bludničkog obrta, postojala i posluga, te popratna ugostiteljska ponuda. Ovdje je znalo biti do dvadeset bludnica. Uz njega su jedno vrijeme bile i dvije filijale, gdje je u jednoj prema zapisima bilo od četiriju do osam „prijateljica noći”.
Što se tiče manjih dubrovačkih javnih bludilišta to je bilo bludilište pod Gimnazijom, doznaje se iz životopisa poznatog dubrovačkoga oriđinala – Zane Sette C, zatim bludilište „Kramer” u ulici Za Ruppa i bludilište „Miloslavić” u Đorđićevoj ulici. Javno bludilište u Ulici od Tamnica (1897. – 1932.), prvotno nazivano Schwarz, bilo je smješteno u palači u današnjoj Ulici braće Andrijića, a promatrajući slijed vlasnika i poslovođa kroz trideset pet godina postojanja bludilišta, vidljivo je da su svi bili– Židovi (Amalija Schwarz (1897. – 1912.), Josef i Ida Meixler (1912. – 1919.), Moritz i Rosa Flesch (1919. – 1923.), Samuel Sorger (1923. – 1932.)).
Sanja Curić govorila je o vlasnicima dubrovačkih bludilišta. Od sredine dvadesetih godina može se pratiti sve snažniji otpor dubrovačke javnosti i katoličkog klera prema postojanju javnog bludilišta u Karmenu. Zabrinuti zbog svoje poslovne budućnosti povezane s neizvjesnošću ostanka u Karmenu, Fleschevi, Sorger i Spitzeri, donose odluku o prodaji kuće. Već 1930. od Fleshevih kuću kupuje Stijepo Miličić, eksponent interesa Biskupije u njezinoj borbi za ukidanje javne kuće. Sorger nastavlja s obrtom u prodanoj kući i nakon dobivenog otkaza, što dovodi do sudskog spora.
Nakon neuspjelog projekta javnog bludilišta na Pelinama, Spitzerovi u prvoj polovici 1932. kupuju novu kuću i usprkos peticijama građana sele obrt u Ulicu Damjana Jude, postavljajući Samuela Sorgera za poslovođu. Donošenjem Zakona o suzbijanju spolnih bolesti, javno se bludilište zatvara u listopadu 1934., a Spitzerovi nastavljaju voditi Hotel Central. Blizinu javnoga bludilišta i novoga Gradskog muzeja, šaljivo je komentirala i dubrovačka Trumbeta: „Muzeo u fortecu Muo, a sad su prid muzeo stavili – muze. Kako je to duboko!”
FOTO: Vedran Levi