Nika Matušić nakon završene Akademije u Beogradu: “Voljela bih glumiti u KMD-u i na Igrama, a velika mi je želja snimiti akcijski film”

Dubrovkinja Nika Matušić je nakon završene srednje Ekonomske i trgovačke škole, odlučila svoj ozbiljniji glumački put započeti na Glumačkoj Akademiji u Beogradu.

Ova glumica, koja je nedavno završila studij, ispričala nam je kako se zaljubila u glumu, zašto je odabrala Beograd za mjesto studiranja, je li bio teško na Akademij te što planira u budućnosti.

“Glumu sam voljela još i od malena, ali tada nisam znala da ću baš to studirati. Tek u srednjoj školi, nakon jedne predstave u Kazalištu Marina Držića, sam shvatila kako je gluma put kojim se želim baviti. Jedno vrijeme išla sam u Dramski studio Porporela gdje mi je mentor bio Edi Jertec i tu sam iskusila što znači biti u kazalištu i na sceni. Također, išla sam dva put na Lidrano. Jednom sam izvodila pjesmu, a drugi put sam s prijateljicom izvodila scenu iz Skupa. I tako je sve počelo, a kasnije sam išla na pripreme, otišla na prijemni ispit i upisala glumu”, priča Nika Matušić.

Zadnju godinu srednje škole dobro je upamtila jer je tada bio štrajk nastavnik, a ubrzo je počela i pandemija Covida-19. Slobodno vrijeme, govori Nika, odlučila je provesti za pripreme za Akademiju. Opcije su bile Zagreb i Beograd za koji se odlučila i uspješno svladala predrok pa je tako primljena na Akademiju.

“Beograd mi je bio primamljiv jer je u pitanju nova država, potpuno novi grad i okolina. Htjela sam se malo odvojiti i okušati u tom okruženju da vidim kakav je grad. Prvi mjesec mi je bio kao neki odmor. Sve mi je bilo egzotično, posve drukčije, a pogotovo jer dolazim iz sredine gdje se skoro svi poznaju. Malo mi je u početku bilo zastrašujuće biti sama u Beogradu, razmišljala sam kako ne mogu nikog pozvati za bilo kakvu pomoć… Trebalo mi je vremena za prilagodbu, a kasnije sam shvatila kako sam imala pomoć kolega. Što god sam trebala mogla sam ih zazvati i oni bi mi pomogli”, priča nam mlada glumica.

Glumačka akademija, prisjeća se Nika, bila je specifična jer bi studenti bi provodili i do dvanaest sati na fakultetu.

“Studij glume je jako specifičan. Nismo imali vremena upoznati nove ljude za druženje, jer smo puno vremena provodili na fakultetu. Bili smo skupa oko 12 sati dnevno, pa čak i vikendima smo imali probe. Jedan običan dan je izgledao da u devet sati ujutro dolazimo na Akademiju, presvlačimo se u radnu opremu, predavanja traju dva sata, a iza toga idu vježbe, primjerice akrobatika. U suštini, nema mnogo predavanja tijekom dana, nego bi svaki slobodni trenutak, sve rupe u rasporedu, bile rezervirane za probe i zadatke. Bilo je trenutaka kada bi me zvali roditelji u nedjelju, a meni bi bilo teško objasniti im kako sam na fakultetu na probi. S jedne strane to mi je bilo super, jer nikad nisam imala praznog hoda. Naravno, bilo je situacija kada bi mi se javljale misli da želim raditi nešto što nije gluma, odnosno raditi nešto ‘normalno’ čime se bave svi drugi ljudi na studijima. Ali onda bih se sjetila kako sam u Beograd došla s ciljem i zaista sam voljela glumu”, prisjeća se Nika.

Na prvoj godini studija bilo ih je 14.

“Bila je to prilično velika klasa, ali brojka se smanjila na 13 koji su diplomirali. Kolege su stvarno super i jako smo se zbližili. Gluma je specifična jer puno vremena provodimo skupa, sve zadatke radimo skupa i ovisimo jedni o drugima. U tom sustavu svatko je bitan, a profesori  su bili stvarno odlični, puni razumijevanja, posebice prema meni jer sam došla iz druge države i sve mi je bilo novo. Zaista nije bilo straha od neprihvaćanja”.

Posebno je oduševio Beograd koji je, kako ističe, veliki grad koji ima specifičan tempo na koji se trebalo naviknuti.

“Veličina grada čovjeku daje daje mogućnosti koje jednostavno Dubrovnik ne nudi. Beograd je jako brz i to je jedna od stvari koje sam morala svladati jer sam navikla da je u Dubrovniku sve lagano. Beograd je bučan, čovjek u svakom momentu može nešto raditi, naći sve što ga zanima, svaku večer se može gledati druga predstava u različitim kazalištima”, govori Nika.

Tijekom godina studiranja imala je mnoštvo ispita, koji su ujedno i pretočeni u kazališne predstave. Opisuje nam kako gluma funkcionira tako da je svaka predstava ujedno i ispit.

“Mi smo imali svoju diplomsku predstavu gdje je cijeli ansambl bio u toj predstavi. Poseban trenutak mi je bio na trećoj godini kada smo imali predstavu s kojom smo putovali u Slovačku na natjecanje pozorišnih ustanova. Tamo smo dobili i nagradu, a s njom smo igrali i na Sterijinom pozorju”, prisjeća se ona.

Najdraži angažman bio joj je remake Crvenkapice.

“Ma trećoj godini smo radili žanrove i dobili smo zadatak ispričati bajku u tri različita žanra. Moje kolege i ja smo osmislili smo Crvenkapicu kao mjuziklu i kao akcijski film i to mi je bio najdraži zadatak. Tad sam shvatila da je akcijski film nešto što bi u životu htjela barem jednom snimati, jer volim vratolomije, a kada je u pitanju predstava najviše volim mjuzikl. Možda to zvuči kao kliše, ali moj najdraži mjuzikl je Mamma Mia, još od kad sam bila mala”, otkriva nam Nika.

Znanje o glumi i filmu stekla je na Ljetnoj školi filma Šipan, a ovog ljeta je bila mentorica mlađim generacijama kojima je prenijela svoje znanje. Radili su horor film.

“Bilo je to jako korisno iskustvo i bila mi je velika čast jer sam bivša polaznica Ljetne škole filma. To je bio moj jedan od prvih susreta s glumom, kada sam išla u sedmi razred osnovne škole. Predivno je što Ljetna škola traje više od 20 godina jer je to izniman događaj za djecu i za grad. Sjajno je da se djeca upravu tu susretnu prvi put s kamerom i s glumom”, smatra Nika.

Posebno je oduševio rad s djecom koja su pred kamerama jako prirodna i opuštena.

“Nisam očekivala da će biti toliko slobodni pred kamerom i da će biti toliko prirodni. Scenariji koje su oni napravili je stvarno bio super. Očekivala sam da će svi htjeti biti ispred kamere, ali nisam očekivala da će ih toliko puno zanimati što se događa iza kamere. Bila je jedna djevojčica koja je htjela raditi zvuk, njoj to bilo toliko zanimljivo, jednostavno je bila fascinirana sa zvukom i cijelo vrijeme je pitala “mogu li ja?”. Djeca su stvarno bila divna i maštovita”, opisuje Nika svoje iskustvo sa Ljetne škole filma koja se održava na Šipanu.

Govori kako su joj i film i kazalište podjednako dragi, ali ipak ističe kako joj je ipak kazalište prva ljubav.

“Ne mogu se opredijeliti točno za film ili kazalište, jer još uvijek nisam imala neki profesionalni angažman. Radila sam studentske filmove, ali ipak imam više iskustva s kazalištem zbog predstava na Akademiji. Voljela bih igrati u kazalištu jer ga stvarno jako volim. Naravno volim i film, ali ipak kad bolje promislim, kazalište je moja prva ljubav. Volim taj cijeli proces koji se događa u kazalištu – predstava nikad nije ista, svaki put je drugačije od same priče, pa i redatelja, a svaki glumački proces je priča za sebe”, opisuje Nikad Matušić.

Za kraj nam je otkrila što planira u budućnosti.

“Za sad ću ostati u Dubrovniku, jer bih voljela živjeti u gradu. Što se tiče angažmana i u Hrvatskoj i u Srbiji, naravno, ako bude prilike, otišla bih raditi, ali za sada bih voljela ostati u gradu. Iskreno, voljela bih glumiti u našem Kazalištu Marina Držića jer to je upravo kazalište gdje sam ja poželjela biti glumica, a naravno čast bi mi bila nastupiti i na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali korak po korak. Za sada samo želim baviti glumom”, zaključila je glumica Nika Matušić.

Antonio Težak