Sv. Lucija je posebna: Sijala se pšenica, pripremao oganj, pjevalo i igralo, a jedna radnja je bila zabranjena

Sveta Luce je darivala djecu do otprilike Drugog svjetskog rata. Taj običaj je bio vrlo raširen u Dubrovniku, ali i njegovoj užoj okolici, u Župi Dubrovačkoj. Djeca su stavljala bječvice da ih Sveta Luce nagradi. Također, sveta Luce je blagdan kada se uobičajeno u našoj tradicijskoj kulturu sije pšenica, ispričao nam je Ivica Kipre, voditelj Etnografskog muzeja

“Sveta Luce nije bila jedini blagdan kada bi se počinjalo sijati pšenicu. Naime, u starijoj tradicijskoj kulturi, u starijem rekli bismo sloju je očuvano da se ta pšenica sijana na svetu Barbaru. Također, još je jedan termin koji svetu Lucu vezuje uz ostale svetice Božićnog razdoblja, uz svetu Barbaru i svetu Katu, a to je drvarica. Taj dan su se pripremala drva, granje, skupljala su se drva koja su trebala čuvati kako bi sve bilo spremno za to Božićno razdoblje”, kazuje Kipre.

Osim toga, ta drva su bila znak vatre i svjetlosti, jer sama sveta Lucija je zaštitnica očiju i vida te zaštitnica svjetlosti. Također je bila prepoznata i kao donositeljica svjetlosti, a to novo svjetlo u kršćanskom kontekstu je naravno Isus Krist. S obzirom na kalendar, nekada je slovila i kao najkraći dan u godini, odnosno sunce se od njenoga blagdana pomalo počinjalo uzdizati na nebo.

“Znamo da je u Župi ostala uzrečica “Sveta Luce Drvarica, 12 dana do Božića” ili “Sveta Luce Drvarica, uz kuću ti Kladnju diže, nema li je žalostan ti Božić stiže”. Dakle, kladnja je biljka, drvo. Isto tako Luce kao darovateljica djece zabilježena je i drugdje, mahom u Dalmaciji, te po otocima Braču, Hvaru, okolici Splita… Čak se ona nekako predočavala kao žena koja ide na malenom magarčiću, obilazi sela, obilazi djecu i onda je trebalo tom magarčiću pripremiti malo slame”, ispričao je Kipre.

Također, na svetu Luciju žene su posjećivale u Dubrovniku crkvu Svetog Vlaha gdje je bio oltar s malim kipom Svete Lucije gdje su se žene zavjetovale. Nije se smjelo vesti i šiti na Svetu Luciju jer se vjerovalo da je to onda pogubno, pogotovo za oči.

“Ono što je zanimljivo da je u nekim selima, zapravo u urbanim mjestima i malim dalmatinskim varošima upravo u ovo zimsko vrijeme kada nije bilo kola, plesova i zabava, blagdan Svete Lucije bio idealan za kućna druženja, gdje su se pjevale kolende, igrale društvene igre. Često su se znale roditi ljubavi na takvim druženjima”, ispričao je Kipre.

U Cavtatu je zabilježen i jedan vrlo satirički izraz – Sveta Luce ju kući se kuce.

“Malo je nespretan izraz, pogrdan na neki način, ali govori zapravo da su se tada mladići okupljali oko cura u kućama i družili se. Također treba reći, do reforme kalendara, odnosno do uvođenja tog gregorijanskog kalendara 1582. godine je dan svete Lucije bio najkraći dan. Uz to imamo uzrečice “Koliko pijetao poskoči da toliko sunce poraste.” Upravo to vrijeme između Svete Lucije i Božića možemo svrstati u rast sunca na nebeskom svodu”, otkrio je Kipre.

Općenito je Sveta Luce bila poznata kao imendan u Konavlima, Primorju, Župi. Tada su žene išle u svojih imenjakinja čestitati, zetovi također svojim punicama, nosili su se pokloni i to je zaista bio jedan važan blagdan u kalendaru seoskog života u religijskom kontekstu.

Kate Lujo