Zarazna bolest nakon 30 godina ponovno u Dalmaciji, kako se prenosi i tko je u riziku

U Hrvatskoj je nedavno potvrđen izolirani slučaj gube (lepre ili Hansenove bolesti), prvi nakon više od 30 godina.

Riječ je o stranom radniku iz Nepala koji živi u Hrvatskoj već dvije godine, zabilježen prije desetak dana u Splitu. Bolest uzrokuje bakterija Mycobacterium leprae, prenosi se kapljičnim putem (kašljanjem ili kihanjem) uz dugotrajan kontakt, a inkubacija traje od 6 mjeseci do 10 godina.

U Hrvatskoj zavodu za javno zdravstvo kažu da nema mjesta za paniku.

„Naime, lepra je slabo zarazna bolest, teško se širi, a lako liječi. Obično dolazi do promjena na koži, no bolest zahvaća i periferne živce s posljedičnim gubitkom osjeta kao i slabosti mišića. Ako se bolest ne krene liječiti na vrijeme može doći do teških komplikacija, deformiteta i invaliditeta. Lepra se liječi kombinacijom antibiotika 6 do 12 mjeseci ovisno o kliničkoj slici, no bitno je napomenuti i to da ionako slaba zaraznost u pravilu prestaje 24 sata nakon početka terapije“, pojašnjavaju iz Službe za epidemiologiju.

U pravilu, lepra se prenosi kapljičnim putem dugotrajnim bliskim kontaktom s neliječenom osobom, a prema službenim podacima, posljednji zabilježeni slučaj u Hrvatskoj dogodio se prije 30-ak godina. Prvi i najčešći znak lepre je pojava jedne ili više bljeđih ili crvenkastih mrlja na koži, zatim jasan gubitak osjeta za dodir, bol ili toplinu unutar tih kožnih mrlja. Ponekad se može javiti osjećaj utrnulosti u rukama ili nogama, kao i zadebljani živci, najčešće u predjelu laktova ili koljena.

U svijetu je trenutno najviše prijavljenih slučajeva lepre u Brazilu, Indiji i Indoneziji, no dosta oboljelih ima i u još nekim azijskim te afričkim zemljama. Drugdje se bolest javlja sporadično.

„Najvažnije je na vrijeme prepoznati oboljelu osobu i liječiti je. Također je potrebno sve bliske, u pravilu kućne kontakte obuhvatiti na način da ih se pregleda. Ako među kontaktima ima oboljelih oni se također liječe, a ako nema onda se kod njih provedi preventivna zaštita lijekom. Ti kontakti prate se pet do deset godina, ovisno o kliničkom obliku bolesti izvornog pacijenta i educiraju se na način da im se objasni da je rizik za oboljenje mali, no trebaju znati prepoznati simptome bolesti kako bi se na vrijeme liječili za slučaj da ipak razviju bolest. Globalizacija kao takva u svijetu gdje postoji povećan transport ljudi, turistički, zbog posla, ili edukacija te roba poput hrane, povećava rizik za pojavu bolesti koje na našim prostorima nisu uobičajene.“, pojašnjavaju iz HZJZ.

Zadnji slučaj u Hrvatskoj bio je 1993. godine, a tijekom 20. stoljeća zabilježeno je oko 20 slučajeva. U Europi, uključujući Hrvatsku, nema endemskih slučajeva desetljećima, a pojave su povezane s migracijama iz endemskih područja poput Indije, Brazila ili DR Konga.

Inače, na području Dubrovačko-neretvanske županije i Dubrovnika nema zabilježenih autohtonih slučajeva gube u novijoj povijesti, a zadnji relevantni podaci upućuju na srednji vijek.

U Dubrovniku je 1272. otvoren jedan od prvih leprozorija u Hrvatskoj za izolaciju pacijenata s gubom, što pokazuje da je bolest bila prisutna u srednjem vijeku zbog pomorskog prometa. Posljednji leprozorij u Dalmaciji podignut je 1905. u Metkoviću, ali to nije ukazivalo na aktivne slučajeve već na preventivne mjere. U 20. stoljeću nema dokumenata o slučajevima u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, za razliku od Splita ili Trogira  gdje su slučajevi kuge zabilježeni 1956. godine.