Sve više djece pokazuje znakove anksioznosti i depresije: Školska psihologinja savjetuje na što obratiti pažnju

U današnje vrijeme sve više djece i mladih bori se s anksioznošću i depresijom, a prvi znakovi često ostanu neprepoznati. Mirjana Skukan, školska psihologinja, ističe koliko je važno da roditelji dobro poznaju svoje dijete jer svako odstupanje od uobičajenog ponašanja može biti signal da se nešto događa.

– Anksiozna djeca često prikrivaju svoje strahove jer ih se srame. Kod anksioznog djeteta možemo primijetiti pojačanu, često i intenzivnu tjeskobu, teškoće s koncentracijom, izbjegavajuća ponašanja (izbjegavaju situacije koje dovode do anksioznosti npr. testove u školi) i često imaju psihosomatske smetnje poput glavobolje, trbobolje, mučnine i slično – uvodno pojašnjava psihologinja.

Dugotrajna anksioznost može biti podloga depresivnosti.

– Kod depresivne djece i mladih osoba možemo primijetiti tugu, apatiju, plačljivost, osjećaj bezvrijednosti, lošu sliku o sebi, povlačenje od prijatelja i obitelji, pad školskog uspjeha, promjene apetita i tjelesne težine, umor, iscrpljenost, probleme sa spavanjem. Kod adolescenta ponekad problemi u ponašanju, pojačana ljutnju koja se može očitovati kao ometanje nastave, prkos, bahatost, agresivnost, pretjerano konzumiranje alkohola, bježanje od kuće mogu ukazivati na depresivnost. Brojni su znakovi koji nam ukazuju na probleme mentalnog zdravlja, međutim jako je važno poznavati uobičajeno funkcioniranje djeteta kao i razvojne osobitosti djece da bismo mogli reći radi li o nekoj prolaznoj fazi ili stvarnom problemu mentalnog zdravlja. procjenu svako treba prepustiti stručnjacima – govori naša sugovornica.

Ako primijetite gore navedene promjene, ne treba odmah tražiti pomoć psihoterapeuta ili psihijatra.

– Danas većina škola ima školskog psihologa kojem se roditelji uvijek mogu obratiti za savjet. Školski psiholozi svakodnevno su u komunikaciji s učenicima i sigurno prva podrška djetetu ili mladoj osobi. U razgovoru s učenikom i roditeljem školski će psiholog procijeniti treba li učenika uputiti dalje ili se neki problem može riješiti savjetodavnim razgovorima unutar škole – kao prvi korak savjetuje naša sugovornica.

Također, roditelji trebaju sami smanjiti preopterećenost svoje djece i očekivanja koja imaju od njih.

– Nema potrebe da djeca npr. predškolske ili rane školske dobi imaju hrpu izvanškolskih aktivnosti. Nerijetko nam djeca idu na sport, uče neki strani jezik van škole, pa glazbena škola, a roditelji očekuju da bude uspješni u svim tim područjima. Djeci treba dati da budu djeca, da se igraju, trče, skaču, budu nestašna, da im bude dosadno. To je po meni najefikasnija tehnika nošenja sa stresom i tjeskobom. Stres i tjeskobu kod djece stvaramo mi odrasli svojim očekivanjima. Prezaštićivanjem djece, proglašavanjem većine „normalnih“ životnih situacija stresom i rješavanjem problema umjesto djece onemogućujemo im da sami nauče efikasne načine nošenja sa stresom. Kao školski psiholog primjećujem kako mi sve češće dolaze roditelje (ne učenici) navodeći kako je ispitivanje djeci preveliki stres. Ne postoji škola u kojoj nema ispitivanja i nije djeci stres ispitivanje već ocjena i strah kako će roditelji reagirati ako ta ocjena bude manja od onog što oni očekuju – pojašnjava naša sugovornica, no ukoliko se je anksioznost već razvila djetetu mogu pomoći različite tehnike disanja, fizička aktivnost, vizualizacije i slično.