Nude im pare, vuku ih za rukav, treba samo pokazati dobru volju, ali ne

Umjesto revolucije u upravljanju gradom koju su obećali, Tomislav Tomašević i aktivisti iz Možemo donijeli su revoluciju u preuzimanju zasluga i izbjegavanju odgovornosti, što se najbolje vidi iz kronologije obnove Zagreba nakon potresa.

Dok gradonačelnik Tomašević javno izjavljuje da “nije zadovoljan obnovom”, možda bi bilo pristojnije kad bi bio nezadovoljan učinkom vlastite administracije. Činjenice su jasne: šest mjeseci prije isteka roka za korištenje novca iz Fonda solidarnosti, Grad Zagreb uspio je potrošiti samo 24% dodijeljenih sredstava. Unatoč tome, Tomašević se hvali s navodnih 90% uspješnosti.

Jednostavno rečeno, Možemo ne iskoristi većinu dobivenog novca, a onda proglasi veliki uspjeh.
Za kompleks crkve Krista kralja na Mirogoju i legendarne arkade, Ministarstvo kulture osiguralo je više od 15 milijuna eura, uključilo ga na popis najugroženijih spomenika i omogućilo međunarodnu pomoć. Grad i Holding odgovorili su na ovu velikodušnost potpisivanjem ugovora za skromnih 400.000 eura. Rezultat? Obnova nije ni započela.

Zbog nespremnosti gradske uprave, projekt više nije prihvatljiv za financiranje iz europskih fondova, pa će troškovi pasti na gradski i državni proračun. Dok je Ministarstvo uspjelo pokrenuti i završiti obnovu većine sakralnih objekata u Zagrebu, Grad nije uspio obnoviti ni jedini objekt za koji je bio nadležan. Mirogoj tako postaje ne samo groblje za građane, već i groblje za gradske projekte.

Priča o Umjetničkom paviljonu, na žalost, još je jedan primjer sposobnosti gradske uprave da projekte dovede na rub propasti. Ugovor za radove potpisan je svega dva dana prije isteka roka za iskorištavanje sredstava iz Fonda solidarnosti. Bez ogromnog angažmana djelatnika Ministarstva, koji su uporno uvjeravali gradsku upravu u važnost očuvanja tog kulturnog blaga, paviljon bi vjerojatno još uvijek čekao svoju obnovu.

Sastanci, požurivanja, ubrzavanja, molbe, poruke – to je bila svakodnevica suradnje s gradskom upravom, tvrde iz Ministarstva kulture. Dok državni dužnosnici požuruju postupke nabave i ubrzavaju otvaranje gradilišta, iz Grada se i dalje čeka tjednima na dozvole za zauzeće javnih površina.

Tomašević i njegovi suradnici usavršili su vještinu stvaranja birokratskih labirinata te povremenog pojavljivanja pred kamerama da bi preuzeli zasluge za projekte koje je većinski financirala i organizirala Vlada.

Platforma Možemo dokazala je da je puno lakše valjati se po cesti i lupati loncima nego upravljati gradom. Dok se približava kraj njihovog mandata, građani Zagreba sve jasnije vide razliku između aktivističke retorike i stvarnih rezultata.

Gradonačelnik Tomašević bi trebao pokazati malo pristojnosti i priznati da je u svim projektima obnove zgrada javne namjene većinu posla odradila Vlada. I financijski i organizacijski. Umjesto toga, on nastavlja s neistinama, preuveličavanjem vlastitih doprinosa i minimiziranjem državne pomoći.
Za to vrijeme gradska uprava nastavlja raditi svojim ritmom – sporim, neučinkovitim i punim izgovora. A taj ritam, nažalost, nije ritam koji Zagreb zaslužuje, niti onaj za koji su građani glasali.