Tata iz Dubrovnika na mukama: Od deset auta na parkingu za osobe s invaliditetom, sedam je lažnih

Nikša Kekez je otac dječaka s autizmom koji živi u Dubrovniku i kao i svi mi ima problem s parkiranjem. U obavljanju svakodnevnih poslova susreće se s brojnim nelogičnostima što njegovom sinu dodatno komplicira i otežava život.

Pitali smo ga s kojim problemima se suočava.

„Imamo problema kao i svi drugi građani jer je općenito premalo parkirnih mjesta, a posebno onih za osobe s invaliditetom. Moj sin ima oznaku pristupačnosti koju koristimo u zadnjih 15 godina i mogu reći kako ima 50 posto zloupotreba, dio njih je namjerno, a dio ih je iz neznanja. Najveći problem je nedostatak kontrole i nedovoljno razvijena svijest kod građana“, kazuje Nikša Kekez koji nam je ispričao doživljaj iz Splita.

Naime, parkirao se na mjestu za osobe s invaliditetom, a kad je došao po auto dočekao ga je prometni redar koji je provjeravao ima li dozvolu za parkiranje na tom mjestu. Kontrolor ga je čekao na kiši da provjeri taj podatak, a Nikša mu je objasnio kako je ostavio suprugu s djecom te da ide po njih jer nije htio da kisnu dok dođu do vozila. Na kraju jer sve prošlo dobro jer su imali urednu potvrdu.

„To samo govori koliko su te kontrole pojačane, a u Dubrovniku mi se tako nešto nikad nije dogodilo. Oni dolaze samo po pozivu i prijavi. Imao sam jednu situaciju gdje je jedna žena koristila tuđu iskaznicu i nadležni to nisu znali riješiti. Na kraju se slučaj zakomplicirao tako da je tu ženu šef iz policije zvao i rekao se ne može tako ponašati“, ispričao nam je te dodao kako je stanje prije bilo i gore.

Poseban problem je s parkinzima nekih privatnih objekata poput shopping centara jer zapravo nitko ne kontrolira je li netko nepropisno parkirao na mjestu za osobe s invaliditetom. Također ni Sanitat ne kontrolira i ne propisuje kazne za parkiranje na mjestu za invalide ako automobil nema oznaku za to. Nadležnost je na gradskom komunalnom odjelu.

Kekez nam je ispričao kako izgleda procedura kada u svom susjedstvu zatekne nepropisno parkirano vozilo.

„Prvo moram paziti kako će mi dijete reagirati jer on nekad zna biti nemiran. Nakon toga zovem prometno redarstvo i pitanje je kad će oni doći, mogu za par minuta, a mogu i za par sati, ovisno o gužvama i poslu. Kad dođu, napišu kaznu i onda zovu pauka. Sve to traje najmanje sat vremena, a ja i dalje nemam gdje parkirati. Zapravo nema koristi da zovem nadležne službe jer nemam brzog rješenja, sve dok pauk ne digne automobil“, ispričao je otac dječaka s autizmom.

Kroz smijeh govori kako mu radnici kod vulkanizera više ne naplaćuju male popravke zbog gnjevnih vlasnika automobila koje on prijavljuje.

„Redovito, nakon što im pauk odnese vozilo, na vozilu pronađu ogrebotine, izbušene gume ili zabijene čavle. Znam da im se tako ‘izbije’ nekoliko stotina eura, ali zaslužili su tu kaznu jer su parkirali na mjestu za osobe s invaliditetom“, smatra on.

Dodaje kako bi trebalo raditi na jačanju svijesti kod građana.

„U konačnici je sve na savjesti ljudi. Trebalo bi biti normalno javiti policiji ili prometnim redarima ako netko vidi da se krše pravila. To je posebno izraženo u zapadnim protestantskim zemljama poput Njemačke, Belgije, Nizozemske. Oni će susjeda prijaviti ako vide da je oduzeo prava osoba s invaliditetom. Edukacija treba biti na prvom mjestu i to je jedino rješenje. Ali mi smo čudno društvo i nezahvalno je o tome pričati. Pa pogledajte nam državu – ministar zdravstva krade novce od bolesnih ljudi. Kako onda da pričamo o pravima osoba s invaliditetom?“, zapitao se Nikša Kekez.

Pohvali je grad Dubrovnik koji je ipak napredovao kad je u pitanju briga za osobe s invaliditetom. Istaknuo je kako je potrebno dodatno raditi na nadzoru i provjeravati iskaznice koje su izdala nadležna tijela.

„Mogao bih sad nabrojati deset sumnjivih automobila koja bi trebalo provjeriti. Njih sedam je sigurno u prekršaju. Ljudi tako parkiraju mjesecima jer imaju znak pristupačnosti primjerice od babe koja je operirala kuk i nigdje ne ide i onda svi iz obitelji koriste taj znak. Ponekad i turisti koji su osobe s invaliditetom dolaze s automobilom, ostave ga na jednom parkirnom mjestu po tjedan dana, a oni se voze taksijem. Kontrola bi trebala biti jača, a sve ostalo je na savjesti građana. Mnogi nemaju osjećaj, nažalost samo oni koji imaju invaliditet ili imaju članove obitelji s invaliditetom razumiju kako je to teško“, zaključio je za Jug info Nikša Kekez iz Dubrovnika.