‘Napokon sam dao otkaz i otisnuo se biciklom na put, ne znam gdje idem ni kad se vraćam’

Kad smo se dogovarali za intervju došao je električnom biciklom s Osojnika za pola sata do Gruža. Nije komplicirao oko parkinga niti negodovao zbog gužvi, jer mu vožnja na dva kotača omogućava doslovno da doleti od točke A do točke B, a uz to ima slobodu i mogućnost da ide kamo god poželi. Tako je na tragu slobode Ante Kovačić sebi isplanirao život – minimalistički i jednostavno, baš onako kako je oduvijek i sanjao. 

No, nije uvijek vodio takav život. 

Nakon završenog studija na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku radio je u prodaji jednog poznatog brenda, dugo godina je igrao nogomet i onda se svega toga zasitio. Promislio je kako bi sve to ostavio iza sebe, uzeo bicikl i putovao po svijetu. Jednostavno je odlučio raditi ono što ga ispunjava i čini sretnim pa se tako odvažio i dao otkaz te se upustio u avanturu slobode. Prije toga s partnerom je pokrenuo DubPub kviz i ponudio svoj stan u najam što mu je omogućilo financijsku stabilnosti, a potom je uzeo bicikl, ruksak na leđa, šator i krenuo na put.

Put na dva kotača

Uhvatili smo ga između dva talijanska pothvata, u rujnu je brodom stigao u Bari, biciklirao po jugu Italije i Siciliji, nakon 17 dana vratio se u Dubrovnik, malo odmorio i onda se opet vratio u Italiju, a put ga vodi do Korzike. Naravno sve to na dva kotača. 

Ispričao nam je kako je počeo putovati na ovaj način.

„Prvi put sam išao 2019. godine iz Dubrovnika do Savudrije. Tada sam obišao cijelu hrvatsku obalu. Išao sam i s ekipom biciklirati pet dana po Italiji, ali to je baš bilo turistički jer smo iznajmili bicikla i spavali u hotelima. Tijekom jednog godišnjeg odmora sam shvatio da ne želim raditi nego želim putovati. Znam da je to glupo reći jer je ta misao manje-više svakome u glavi, ali mene je ozbiljno zagolicala pa sam odlučio to napraviti. Počeo sam raditi sve sa tim ciljem da to jednom bude moguće, i konačno prije sad već dvije godine dao sam otkaz i evo napokon, otisnuo se na put. Nisam želio imati neki pritisak tako da nisam imao cilj niti ograničenje. Jednostavno sam želio putovati da ne znam gdje konačno idem i da nemam rok kad se trebam vratiti“, govori Ante Kovačić.

Ovaj vid putovanja dao mu je veliku slobodu.

Veći stupanj slobode

„Iako je potpuna sloboda apstraktan pojam, meni je ovo bio neki veći stupanj slobode koji ljudi inače imaju u životima. Jednostavno osjećam se dobro kada sam tako slobodan na putu i to mi je dovoljno. Cilj je bio da nemam neki rok kad se trebam vratiti, niti znam gdje idem. Doslovno sam radio dionicu po dionicu, prvih tisuću kilometara znam gdje idem, a dalje ne znam. Primjerice idem do Barcelone i onda ne znam kamo dalje, hoću li na brod ili avionom do Amerike…“, karikira Ante dok opisuje svoja putovanja.

Govori kako je njegova životna filozofija ne imati postavljeni cilj, ne brojati kilometre, ne ograničavati se brzinama… To su za njega, dodaje Ante, banalne stvari koje samo hrane ego, a nemaju korist.

Obišao je jug Italije u nekoliko dana, spavao u šatoru, izbjegavao gužve na cesti i u turističkim gradovima. Bicikl mu za sad odgovara i praktičan je, a ovo prijevozno sredstvo je odabrao jer je jako jednostavno.

„Svejedno mi je jašem li na konju ili imam bicikl. Bitno mi je da ovisim sam o sebi i da mogu kako god i kad god želim. Automobil mi je prebrz, a s biciklom sve lijepo vidim i uočim. Tko zna, možda kad mi opadne životna energija izaberem motor ili nešto slično“, pojasnio nam je Ante.

Opisao je kako mu dan počinje ranojutarnjim buđenjem nakon čega ubrzo ide na put. U destinacijama se ponaša i turistički i avanturistički – obilazi muzeje, posjećuje trgove, uživa u krajolicima, a najviše se trudi izbjegavati, osim nesreća, gužve. Oduševili su ga gradići poput Matere, Craca, Gaette i cijele Sicilije. Osim upijanja ljepota krajolika, ovakav vid putovanja sa sobom nosi i potencijalne opasnosti koje našeg sugovornika nisu pogodile, ali bilo je sitnih neugodnosti.

Svako iskustvo obogati dan

„Nisam imao neka očekivanja kad su u pitanju negativnosti. Na putu se može svašta dogoditi, a ovo nije klasičan odmor. Nisam ni očekivao previše uživanja, ali na sve gledam kao na avanturu. Jedan stariji muškarac me zaustavio na cesti i imao je neke čudne namjere jer me počeo neprimjereno dodirivati. Nije izgledao normalno, ali moja je greška bila što sam stao. Srećom, brzo sam se iz toga izvukao i nastavio dalje. Bilo je i tehničkih kvarova poput puknuća lanca, pokvarenog kotača, a jednom sam se u istom danu dva puta izgubio. Kad sve to prođe, onda shvatim kako mi je obogatilo dan“, opisuje svoje dogodovštine Ante koji je spavao u šatoru po livadama, plažama, kamenjarima, a jednom slučajno i na lovnom području pa ga je ujutro probudio pucanj puške.

Za ljude koje susreće na putovanje govori kako su većinom dobri i susretljivi pa nerijetko upoznaje zanimljive osobe. 

Prijatelji i poznanici najčešće ga pitaju – otkud pare za takav život? pa je i nas zanimala računica.

„Po tom pitanju imam dobru organizaciju. Spavam u šatoru, ali ponekad uzmem apartman ili hotelsku sobu da dođem sebi, operem robu i slično. Kad sam gladan nešto napravim, najčešće jedem ispred trgovina, a, doduše rijetko, znam otići i u restoran. Uglavnom gledam da mi je dnevni prosjek 30 eura, ali ponekad potrošim manje, a nekad više. Imam prihode od stana i kviza pa mi to pokrije sve troškove. Čovjek na ovakvom putu shvati kako nam je malo potrebno. Putovanja inače dosta koštaju, a ja ih volim i želim obići što više toga. Balansiram u svemu s ciljem da sam zadovoljan i sretan“, otkriva Ante.

U Dubrovniku kao turist

S ovakvim načinom života u Dubrovniku, svome rodnom gradu, osjeća se kao turist.

„Nekako se osjećam da sam promijenio stanje uma – dok putujem i dok sam na cesti to mi je život, a kad dođem doma na odmoru sam. Eto sad sam ovdje proveo sedam dana i super mi je, ali nakon toga se vraćam u svoj život. Jednostavno sam zarotirao stvari i ovdje mi je uživanje i osvježenje. Inače, kad sam u gradu predugo uhvati me neka nervoza jer sve je uvijek isto, iste priče i događaji se ponavljaju pa me to umara. Kad znam da ću ostati pet do sedam dana, onda mi je drago sve to vidjeti“, kazuje on.

Kažu kako je nakon putovanja teško ostati isti kao prije jer nam to iskustvo proširuju vidike, mijenja naš život i odnos prema njemu, kao i prioritete i vrijednosti. Ante smatra kako se sve te promjene mogu vidjeti s odmakom.

„Na sebi ne vidim da sam se promijenio, ali mislim da čovjeka sve mijenja – od odluka do dijela koja učini, samo toga nismo odmah svjesni. Vjerujem kako će i mene ovo iskustvo promijeniti kao što me mijenjao posao koji sam radio od 8 do 15 sati. Tada sam shvatio da to nije život koji želim živjeti. U tom svijetu bitne su materijalne stvari poput odjeće i novca čemu se nije lako oduprijeti. Možda ja nisam bio dovoljno jak, ali shvatio sam kako mi se to ne sviđa. Sad mi se ovo sviđa i to je moj život koji me ispunjava. Ne moramo gledati na odluke kao na nešto trajno. Dobro je da se mijenjamo i težimo ka nečemu novom. Ja trenutno živim ovakav život, a nakon nekog vremena možda ću živjeti drugačije“, ispričao je za Jug info Ante Kovačić, mladić iz Dubrovnika koji je napravio životni zaokret, spakirao osnovne stvari i krenuo na put bez ograničenja.

Aida Čakić