LUMBARAJSKI SLAVUJ Od klapskog pjevanja do zagrebačke operne pozornice HNK

Znao je da će živjeti glazbu. To mu je u genima. Započeo je s trubom, koja mu je, kako kaže, uvijek stvarala stres, a s pjevanjem je sve krenulo prirodno i sjelo na svoje mjesto, otkrio nam je tenor Roko Radovan koji je glazbeno obrazovanje započeo u rodnoj Lumbardi pa nastavio u Dubrovniku, gdje je završio srednju glazbenu školu kao trubač. Danas je na daskama zagrebačkog HNK.

 „Opera nije nešto svakidašnje i za mene je, prije početka bavljenja operom, to bilo nešto nedostižno. Bio sam svjestan da imam glas, ali misliš da imaju i drugi. Već su se u Dubrovniku sa zborovima pokazale nekakve naznake, ali ne baš jasne. Ustvari su me poznanici, koji imaju veze s klasičnom glazbom i klapom, doslovno nagovorili da pokušam i već od prvog sata sve je krenulo kako treba“, opisao je Roko razdoblje u kojem je pokušavao upisati Muzičku akademiju za trubu i uz to osvajao nagrade na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu.

Pjevačko obrazovanje započeo je u Glazbenoj školi Karlovac kod profesora Ante Tončija Petkovića te odmah na početku, nakon nekoliko mjeseci rada, osvojio i prve međunarodne nagrade.

„U početku je lako napredovati, a onda se treba održati. Opera je, kao i sport, nešto što se mora trenirati, razvijati, razmišljati o napretku. Glas se vrlo lako potroši, a danas je posao takav da si vrlo zamjenjiv. Nije kao prije da poznaš glasove po njihovom identitetu. Danas je bitno da otpjevaš sve što treba, uzmeš novce, ideš doma i da nikoga ne stresiraš s ostalim stvarima. Ali trudimo se ljudima koji dođu, bar mi koji vjerujemo u tu neku dubinu, pružiti sve što imamo od sebe“, opisao je mladi tenor današnji svijet opere.  

Glas je instrument koji se treba svakodnevno čuvati, a to zahtjeva brojna odricanja i posebnu pažnju. 

„Naravno da treba paziti na ishranu i spavanje, budući da je krucijalno da je tijelo odmorno. Ako je predstava dan za danom, treba čuvati energiju, adrenalin i mir u glavi. Sada, kada sam stasao, osjećam da su mi neke stvari manje zahtjevne, pa onda mogu malo uživati i u ovom normalnom životu. Kažem sam sebi – ovo sam zaslužio, godinama ovo radim i sad mogu, dok za neke stvari moram napraviti posebnu pripremu. Svakako, pažnja je nužna“, poručio je Radovan. 

Od samog početka lumbarajski tenor uživa u različitim glazbenim stilovima koji su ga, kako kaže, oblikovali. Najdraža arija mu je ona koju pjeva u tom trenutku. 

„Od naših skladatelja jako volim Gotovca i „Ero s onoga svijeta“ mi je baš velika želja. Tu su, naravno, Verdi i Puccini. Oni su mi talijanski uzori, ali i Leoncavallo te Mascagni sa svojom „Cavalleriom rusticanom“. To je nešto što je blizu mediteranskom štihu i puno je temperamentnije za pjevati. Što se tiče Nijemaca, mislim da je Mozart divan skladatelj. Wagner mi je također želja, ali to je nešto što dolazi kasnije. Ne čak s godinama, koliko s intelektom i s nekim posebnim zanimanjem za takvu glazbu, jer je vrlo drukčija“, rekao je Roko koji je ove godine diplomirao u klasi profesorice Martine Gojčete Silić i to s Mozartovom „Čarobnom frulom“.

Iako kažu da je opera nešto što se voli ili ne voli, naš sugovornik ne misli tako. Smatra da je njegova uloga pokazati da je opera za sve.

„Kada pripremiš koncert koji je malo između opere i ovoga što ljudi poznaju, ljudi se mogu zaljubiti u operu. Mislim da danas puno mladih pjevača demantira ono što je opera nekad bila – staneš na pozornicu i pjevaš, da su to ljudi koji su malo širi, krupniji, i da moraju biti krupniji zato što im je tu veliki glas. Mislim da se taj, nekoć uvriježen, trend i predrasuda danas razbili i mislim da je opera za sve. Pogotovo uz ovaj život koji vodimo. Opera je toliko napredovala, a svaka predstava je napravljena kvalitetno i dinamično, scena izgleda izvrsno i stvarno se čovjek može opustiti. Što si stariji, vidiš da je to nešto što je blisko svima, puno bliže nego ova glazba koju danas slušamo“, kazao je Roko. 

A što je najljepše u operi? 

„Kada živim te likove, mogu pustiti jedan dio sebe. Svi mi umjetnici smo ludi na jedan način, jer krijemo razne osobnosti u sebi. Scena je mjesto gdje to mogu pustiti te možda i jedino mjesto gdje se osjećam baš svoj, mjesto gdje mogu disati punim plućima. Sve drugo je prilagođavanje“, zaključio je Roko Radovan.