Ovim poslom u Dubrovniku samo se mazohist može baviti! Plaće su mizerne, radno vrijeme nedefinirano, a svaka čast onima koji izdrže pet do šest godina

Dubrovnik se može pohvaliti još jednom atrakcijom, a to je nešto veći broj novinarskih redakcija u odnosu na veličinu grada.

Dubrovnik se inače spominje u kontekstu nedostatka radne snage u ugostiteljstvu, ali zapravo kvalitetnog kadra nedostaje i u drugim sektorima, a novinarstvo je jedan od tih primjera. Iako postoje brojne redakcije, televizija, radio, tisak i internetski portali, a uz to i Odjel za komunikologiju na kojem se studenti obrazuju za novinarski posao i djelatnost odnosa s javnošću, dubrovačke redakcije muku muče s pronalaskom djelatnika.

Pitali smo sveučilišnog profesora, ali i dubrovačke novinare zašto se rijetko tko želi baviti ovim nekad prestižnim i važnim zanimanjem.

Dubrovnik je uvijek imao puno redakcija

Brojnost glasila koja postoje na dubrovačkom području nije nova pojava, govori nam profesor Đorđe Obradović koji je na novinarski put ispratio brojne studente.

„To je samo nastavak nekadašnjeg stanja koje je sad prilagođen novim vremenima, te gospodarskim i tehnološkim razvojem. Primjerice u Dubrovniku je za vrijeme Jugoslavije bilo otprilike tri puta više novinara nego u gradovima slične veličine zato što je bio medijski privlačan. Danas je situacija takva da imamo dosta internetskih portala s vlasnikom i jednim ili dva zaposlenika koji preživljavaju uglavnom prenoseći priopćenja službi za odnose s javnošću. Ima li ih previše ili nema, odlučuje tržište. Dok mogu poslovati, znači da ih nije previše, kad ne mogu, gase se i nestaju“, smatra profesor Obradović.

Prisjetio se kako je nekad novinarstvo bilo prestižno zanimanje zato što je, dodao je Obradović, malo ljudi moglo javno objavljivati.

„To je bio poziv za koji se živjelo i kojemu se radovalo. Upravo zbog toga dobri novinari su bili poznati, priznati i uvažavani kao znalci. Razvitkom tehnologije i nastankom interaktivnih medija, zahvaljujući kojima i primatelji poruka kad god žele mogu javno objavljivati što god žele i potvrdu ispravnosti vlastitih stavova nalaziti na društvenim mrežama, u grupama istomišljenika, novinarstvo je izgubilo na atraktivnosti“, kazuje dubrovački profesor.

Obradović dodaje kako je danas novinarstvo podleglo brzini i površnosti.

Novinari nisu zabavljači

„To se dogodilo najviše zbog pritiska vlasnika i utrke za profitom, što rezultiraju pogreškama i objavama bez informativne vrijednosti u korist zabave, umjesto da se za mjesto pod suncem izbori znanjem, analitičnošću i izbjegavanjem pogrešaka. Ta (zlo)djela nisu na razini profesionalno osmišljenih i oblikovanih zabavnih sadržaja jer novinari nisu školovani zabavljači“, konstatira Obradović.

Zbog svega toga, dodaje, publika je naviknuta na kratke priloge koji se mogu pratiti bez razmišljanja ili predznanja.

„Stvorio se zatvoreni krug u kojemu novinarstvo luta. Plaće većine novinara nisu privlačne mnogima pa i to utječe na neatraktivnost zanimanja. U brojnim drugim djelatnostima može se zaraditi više pa novinarstvo kao profesija ostaje za one koji ga vole. Zanimljivo je da više mladih upisuje razne studije kojima je novinarstvo osnova, nego se namjerava baviti novinarstvom. To je dijelom zato što se dobrim komunikacijskim vještinama može konkurirati za poslove u drugim djelatnostima, a dijelom zato što neki srednjoškolci smatraju da bi voljeli biti glasnogovornici i(li) voditelji (zabavnih) programa i da je to moguće ostvariti bez previše znanja i truda. A stvarnost je posve drukčija“, kazuje Obradović.

Zapravo za odnose s javnošću, koji djeluju atraktivno, potrebno je, dodaje Obradović, dobro poznavati novinarske i komunikacijske vještine te imati moć uvjeravanja.

PR je zapravo san mnogih novinara pa tako većina njih tijekom karijere gradi kontakte i priprema teren kako napustiti redakciju i uploviti u vode javne uprave ili pak privatne tvrtke.

Ne isplati se biti novinar

Dubrovački novinar s dugogodišnjim iskustvom u ovom poslu govori nam kako se uopće ne isplati biti novinar.

„Novinarstvo u Dubrovniku je postalo isplativo samo onima koji se njima bave doslovno usput jer im je onda poput hobija. U tom slučaju novinare najčešće obično hrani ‘Zimmer frei’ ili neki drugi biznis, a novinarstvo im je pristojan dodatak o kojemu ne ovise. Za razliku od takvih, sve je manje onih koji se oslanja samo na novinarstvo kao izvor prihoda. Oni su najčešće mazohisti s dobrom kondicijom i luđačkom ljubavi prema ovom poslu. Mladom čovjeku koji želi oformiti obitelj, novinarstvo ne daje materijalnu sigurnost i stabilnost“, smatra ovaj novinar.

Dodao je kako nije neobično da se redakcije ‘raspuštaju preko noći’.

„Zašto bi netko na tako klimavim stupovima gradio svoju budućnost i dopuštao da ga ‘pojede’ posao, a uz to bio iskorišten na sve moguće načine i na kraju dobio ‘kikiriki’? Često se kao postulati novinarstva navode objektivnost, nepristranost, vjerodostojnost, ali tu bi se mogla dodati i adekvatna plaća jer od nje sve počinje“, govori on.

Posebno se osvrnuo na visinu cijene rada u novinarstvu.

„Zanimljivo bi bilo pitati u kojim redakcijama je došlo do povećanja plaće zbog sveopće inflacije… Nažalost, sudbina novinara je teška, a to je apsurdno jer pišu o svačijoj borbi za materijalna prava, o štrajkovima i sličnim temama. Na kraju svega toga oni su ‘zadnja rupa na svirali’. Zapravo najbolji primjer loše materijalne pozicije i mizernog stanja novinara govori činjenica kako je plaća veća od tisuću eura senzacija vrijedna naslovnice u jednoj lokalnoj tiskovini. Ne čudi što se onda mladi odlučuju za druge poslove pa i opciju ‘uhljebljivanja’ jer imaju uredno radno vrijeme, odgovarajuću plaću i perspektivu za budućnost“, kazao je ovaj novinar koji se još uvijek drži u ovom poslu.

Uvjeti su loši

Umirovljeni novinar s iznimnim iskustvom Luko Brailo dojma je kako mladi danas rijetko odlaze u novinarstvo.

„To je prije svega zbog loših uvjetima u kojim rade mladi novinari. Jako su niska primanja i loše plaćeni honorari što je problem jer nitko ne želi raditi u takvim uvjetima. Od desetak ljudi koji dođu do kraja komunikacijskih studija, njih 8 do 9 ostaje u PR službama, a samo jedno-dvoje ide u novinarstvo. Razlozi su težak materijalni položaj i neizvjesnost. Mislim da je u PR sektoru lakše raditi jer se tu zastupa samo jedna strana, dok je u novinarstvu potrebno sagledati dvije, tri, četiri pa ponekad i više strana. Sve to zahtijeva vrijeme, istraživanje, iskustvo, veze i poznanstva. To nije lako naučiti i steći“, smatra Luko Brailo koji je uspio dočekati mirovinu u novinarstvu.

Istaknuo je još jedan problem u današnjem novinarstvu koje je pretežno digitalno.

„Marketinška industrija u najvećem dijelu slučajeva kroji uređivačku politiku pa je onda jako bitno da urednici u redakcijama osvoje što više uredničke slobode. Koliko urednik uspije izboriti slobode za svoje novinare, toliko će i njegova novinarska ekipa biti bolja“, kazuje Brailo.

Tko izdrži pet, šest godina, svaka mu čast!

Novac i sloboda, dodaje ovaj novinarski bard, vječne su teme dubrovačkog, hrvatskog i globalnog novinarstva.

„U zadnjih desetak godina, digitalna tehnologija je znatno promijenila medije. Kada sam ja bio mladi novinar, to je bilo 70-ih, živjelo se puno mirnije i sporije. Danas se stalno klika po pametnim telefonima i mladi novinari nemaju mira od jutra do uvečer. Vlasnici i financijeri gledaju samo broj klikova i to im je najvažnije na svijetu i ništa ih drugo ne zanima. U moru portala većina ih samo prenosi što su PR službe i agencije dale, a autorski uradaka je jako malo“, navodi Brailo te dodaje kako rijetko tko želi biti drugačiji u tom novinarskom svijetu.

Zanimljiv je i trend koji vlada među mlađom generacijom novinara. Naime, Brailo ističe kako današnji novinari misle da mogu doći do svakog u bilo kojem trenutku i da se na Googleu sve može pronaći. Tehnički to je točno, smatra Brailo, ali dodaje kako je ponekad potreban kontakt između novinara i sugovornika jer tako se najbolje vidi govor tijela i reakcija.

„Dosta je problema u modernom novinarstvu pa me i ne čudi što mnogi ne žele raditi taj posao. Rijetki su primjeri novinara koji se bave istraživanjem, to je vlasnicima preskupo i dugotrajno. Dok se obradi neka tema, kao što ih je ranije bilo, potrebno je puno vremena i truda. Cijela hrvatska novija povijest može se vidjeti u novinama poput Globusa, Nacionala, Ferala, Slobodne Dalmacije, Večernjeg lista, 24 sata… Iza toga stoji puno posla, puno dana rada i kontakata, a danas je imperativ brzina i u toj ludnici promiču činjenice. Mladi novinari nemaju vremena za analizu, vlasnicima je to preskupo pa od mladih generacija traže dnevnu proizvodnju. Svaka čast tko u takvom ritmu izdrži četiri do šest godina“, zaključio je za Jug info umirovljeni novinar Luko Brailo.

Aida Čakić