Umirovljena medicinska sestra Dragana Knego: ‘Ljudi jedni bez drugih ne mogu, s lijepom riječi sve se može napraviti’

Dragana Knego je medicinska sestra s preko 40 godina medicinskog staža. Jedna je od rijetkih koja je doživjela mirovinu radeći veliki dio svog radnog vijeka u dubrovačkoj bolnici, a nešto više od godinu dana, pred mirovinu, radila je u Domu za starije i nemoćne.

Dočekala nas je otvoreno, s vedrinom i širokim iskrenim osmijehom, koji je u njezinom poslu ljekovito oružje koje bi morala imati svaka medicinska sestra.

Nakon 40 godina rada otišli ste u mirovinu. Možda je prerano da vas pitam nedostaje li vam posao, ali mogu pitati je li vam neobična spoznaja da evo primjerice danas ne morate obući odoru medicinske sestre i pregledavati pacijente?

-Sve ima svoje čari. Dok čovjek radi ima obvezu da mora poći na posao, urediti se, ophoditi s ljudima, kao i odgovornost da sve bude u skladu, da napravi svoj posao što stručnije može, da su ljudi zadovoljni i da smjena završi. Druga opcija je mirovina koja isto ima svoje čari poput slobode, buđenja bez nekog velikog pritiska. Inače čovjek treba svaki dan proživjeti najbolje jer život je kratak, treba se baviti malim stvarima i zadovoljstvima.

Gdje se vi započeli svoju karijeru? Kako je to bilo u početku?

-Na Odjel kirurgije u staroj bolnici sam došla 15. srpnja 1981. godine. I tada je vladala oskudica kadra kao i danas. Imali smo dva razreda medicinske škole, ja sam maturirala 22. lipnja 1981. i ubrzo nakon toga javila se na posao. Na Kirurgiji je tad radio doktor Bogdanović, doktor Ilić je pošao u mirovinu. Tako sam ja došla, počela pomalo učiti. Na poslu je bilo poštovanja i reda, znalo se – tko želi raditi i učiti ostaje na Kirurgiji. Na tom odjelu sam provela deset godina. Tada je bilo deset liječnika i pored doktora Bogdanovića, bili su doktori Bačić, Rakiđija, Šoša, Šegedin, Margaritoni… Svi su bili krasni ljudi, skromni, visokih kvaliteta koji su sa svojim čarobnim prstima pomagali ljudima i spašavali ih bez velike pomoći dijagnostike. Tada se moralo imati dobro oko i mudrost, a naravno i pomoć kolega što je dio timskog rada.

Je li se tada puno radilo?

-Moja susjeda i ja smo došle na Odjel kirurgije i odmah smo se pokazale kao vrijedne. Ljudi s dugogodišnjim iskustvom, na odgovarajućem mjestu, brzo znaju zapaziti tko će biti vrijedan i dobar. Doktor Bogdanović je preporučio dvojici glavnih tehničara da vide kako ćemo se nas dvije snaći. Prošlo je dva mjeseca i brzo smo se dokazale da smo sposobne ostati na Kirurgiji i onda je rekao da nas se rasporedi koja će na mušku, a koja na žensku Urologiju. Susjeda je pošla na žensku stranu, ja sam ostala na muškoj Kirurgiji i u sklopu toga je bila Urologija. Mislim da mi je bilo malo teže jer s muškarcima ima više posla kako su slobodniji, ali ja sam prihvatila taj izazov, bila sam vrijedna i dobro sam se snalazila. Prvi nepredvidljiv trenutak sam imala kada je jedan čovjek upao u anafilaktički šok. Bila sam sama na odjelu, trebao mu se dati penicilin, a ja sam dala sve što je bilo napisano i on je upao u šok. Bila sam mlada i vrlo dobro sam se snašla. Doktor Šegedin je bio u dežurstvu i sve smo napravili kako treba pa je čovjek završio dobro. Ujutro su me pohvalili na sastanku i rekli su mi da trebam tu ostati. Tako sam i ostala na staroj Kirurgiji deset godina.

Je li bilo zahtjevno raditi s muškarcima?

-Na Urologiji su bili većinom stariji muškarci. S takvim dijelom pacijenata morate imati puno iskustva i strpljenja, kao s djecom. Ne možete ih ostaviti same i sve mora biti pod nadzorom. Ali oni su vrlo zahvalni pa pomalo surađuju. Pošto sam ja duhovna, volim raditi, otvorena sam i jednostavna, vodila sam se taktikom da razoružam pa vladam i onda sve bude pod kontrolom i svi smo zadovoljni. Drugi problem Urologije je što sestra u smjeni najčešće mora biti sama i onda mora procijeniti kad je pacijentovo stanje loše i mora znati u pravi čas kad i kako pripremiti pacijenta. Mnoge sestre ne vole urologiju jer zna imati i psihijatrijskog ishoda, pacijenti su ponekad naporni, ali treba imati taktiku i šarm da se posao napravi bez visokog tona i da pacijenti budu zadovoljni.

Je li vas pogađala ljudska patnja, bol i smrt koja u konačnici uvijek dođe?

-U početku da, kada je čovjek mlad i emotivan. Tako je u svim poslovima gdje treba iskustva, ali s vremenom odrastate i sazrijevate pa na stvari drugačije gledate, kao na sve drugo u životu. Puno toga je nepredvidljivo poput bolesti, rata i sličnih stvari. No, čovjek uz sazrijevanje uspije donekle opet sebe sagledati i shvatiti da moraju postojati emocije s jedne strane, ali s druge strane morate profesionalno odraditi posao. Ako je u pitanju nažalost smrtni ishod, čovjeku se mora pružiti ono što se može, a ne može se učiniti nemoguće. Na svu sreću nisam bila u situaciji kao kolege na Pedijatriji da gledam kako djeca umiru. Na mom odjelu je ipak bilo ljudi koji su prošli život i može im se još uvijek pomoći pri liječenju, a životni vijek ide svojim tokom. Bitno je pomoći i učiniti što se može, u smislu da se čovjeka spasi koliko je to moguće.

Što kad su pacijenti revoltirani i negativno su nastrojeni prema medicinskom osoblju?

-U takvim slučajevima morate biti psiholog i morate na vrijeme reagirati i preduhitriti to. Čovjek treba na lijepi način razoružati negativnosti sa svojim znanjem, osobnošću i komunikacijom, da ne dođe do toga. Treba izbjegavati da dođete u konflikt jer to je nepotrebno. Pacijente moramo poštovati jer smo službeno osoblje, oni su na prvom mjestu. Moramo se staviti u njihovu kožu kako bi se mi osjećali da smo bolesni, da moramo na operaciju, a ishod je neizvjestan. Pacijente moramo poštovati koliko god se može jer im nije lako. Važno je biti dobar psiholog pa onda dobra sestra i nastojati stvoriti što manji konflikt.

Plaće sestara su uvijek posebno područje borbe. Je li vas frustrira činjenica da vaše kolegice primjerice u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj imaju tri četiri puta veću plaću od vas? A rade sigurno u boljim uvjetima pa možda čak i manje od vas.

-Što se tiče stambenog pitanja ja sam sigurna, roditelji su mi osigurali dom i nisam bila podstanar. Tako da sam mirna po tom pitanju. Kada je u pitanju novac malo sam ogorčena jer ima degradiranja. Posao sestre je težak i human poziv, radi se po 12 sati, a često i noću. Ja u svojoj karijeri od 42 godine službe imam 11 godina noćnog rada. Medicinske sestre nemaju beneficiju, većina njih su majke i nije lako naći vrtić, osigurati čuvanje djece… Sve to je stresno i onda kada vas tako potplate. Većina ih nema riješeno stambeno pitanje i mora izdvajati od plaće koja je jako mala. Ja sam skromnih prohtjeva jer mislim da male stvari čine veliko zadovoljstvo. Mnoge stvari su bezvrijedne, važno je da čovjek funkcionira psihički i fizički, da je dotjeran, da ima lijepu riječ, da zna vladati situacijom, da se ne izgubi u datom momentu… Voljela bih da su medicinske sestre više poštovane. To bi trebalo poboljšati na državnoj razini i onda ljudi ne bi odlazili raditi u inozemstvo.

Što je vas motiviralo u poslu pa ste ostali raditi do kraja radnog vijeka?

-Ja sam komunikativna osoba, imam dušu, volim humanost, životinje, volim lijepe razgovore… Naslušala sam se mnogih sudbina, a ovaj posao je izazovan i može se puno toga dogoditi. Jednostavno sam uživala u njemu.

Svoj radni vijek okončali ste u Domu za starije i nemoćne. Kako je tamo bilo raditi?

-I na Urologiji je većinom bila starija populacija pa sam imala iskustva u tome. Tada sam naučila da se s lijepom riječi sve može napraviti. Kada dođu u dom, štićenicima je to zadnja stanica. Oni se tu još više zbliže s osobljem i onda se dodatno vežu kad vide da je netko prema njima dobar, stručan i da se lijepo ophodi. Tada su sigurno da će im se pomoći i onda to poštuju i cijene. Zadnji radni dan mi je bio težak i to me sve kao čovjeka dirnulo. Mislim da je dom lijepo rješenje suvremenog svijeta, da čovjek svoj život završi u smislu da nije nekome na teret nego da ima dostojanstvenu skrb, njegu i hranu. Država se mora pobrinuti da ima što više kadra i da se izgrade domovi.

Radili ste sa starijim, bolesnim ljudima… Što čovjek od njih može naučiti?

-Čovjeku u životu treba imati malo. Možete imati gomilu nekretnina, ali čovjek se uzdiže do jednog vrhunca i lagano pada, kao da se s planine spušta. Nakon svog života bude samo jedan broj ili možda uspomena. Svi bi se trebali truditi da budu bliski jedni drugima, da bude ljubavi, skromnosti i pomoći jedni za druge. Na ovoj planeti smo mali, ne trebamo se ubijati, mrziti, spadati na niske grane. Ljubav nema granica niti predrasuda kao niti nacija, ona jednostavno pokreće sve. Puno više treba učiniti da se ljudima pomogne bez obzira na naciju, boju kože, a to mogu posebno oni koji imaju viška. Treba bježati od oholosti i pohlepe, probuditi ljudsku savjest i učiniti sve da nam bude bolje. Ljudi jedni bez drugih ne mogu.

I na kraju što bi savjetovali mladima koji se odluče baviti poslom medicinske sestre/tehničara? Tog kadra je sve manje i manje.

-Potrebno je dokazati se, a to se prvo postiže uz poniznost, da budete mali, počnete od malih poslova i da volite raditi. Kroz napredak, volju za radom i učenje možete se sutra znati snaći, ali uz sve to treba imati znanja i prakse. Ako želite imati karijeru morate voljeti svoj posao, vrijedno raditi i biti spremni na izazove. Može se puno toga postići ako sve zaokružite u cjelinu. Ako je čovjek lijen i nije sposoban, onda nije podoban ni sam sebi, a ni drugima.