
Korčulanka otkrila što otočani misle o Dubrovčanima: „Stradun je najljepši kad sretneš nekoga – s Korčule!“
Otok i grad možda dijeli samo nekoliko desetaka nautičkih milja, ali ponekad se čini kao da pripadaju dvama potpuno različitim svjetovima. Na otoku se živi nekim svojim ritmom, ljudi se češće poznaju, susreti su spontaniji, a vijesti, kako bi se reklo, putuju brže od trajekta. Dubrovnik, s druge strane, ima svoj tempo, svoje navike i prepoznatljivi gosparski mentalitet.
A kako Korčulani vide Dubrovčane i što bi Dubrovčani mogli naučiti od otočana? O tim, ali i brojnim drugim zanimljivim otočko-gradskim razlikama razgovarali smo s Korčulankom Dorom Lozicom, čije tekstove čitatelji mogu pratiti upravo na portalu Juginfo.hr.
Već na početku razgovora Dora je pokazala da joj usporedba dvaju mentaliteta nije nimalo strana. Dapače, neke dubrovačke navike posebno su joj simpatične.
„Prvo što bih primijetila jest da se kod vas, kada kažete grad, to odnosi samo na jedan grad u Republici Hrvatskoj, Europi pa i na cijelome svijetu. Kod nas grad može biti Korčula, Split ili Dubrovnik, a kod vas je grad samo jedan“, našalila se Dora.
A onda je izdvojila još dvije svakodnevne situacije u kojima se otočki i dubrovački način života poprilično razlikuju.
„Smiješno mi je kada Dubrovčani kažu: ‘Možete tu, gospođo, pet minuta pješice’, a tih se pet minuta pretvori u dvadeset minuta, uglavnom penjanja nekim skalinima! Mi na to nismo navikli jer je naša starogradska jezgra puno manja. Zanimljivo mi je i to da se s Dubrovkinjama i Dubrovčanima za kavu treba dogovoriti barem dan unaprijed. Kod nas je ipak opuštenija atmosfera. Možeš nekoga sresti u gradu i spontano, otići na kavu, bez velikih dogovora“, objašnjava.
Korčula nije samo Moreška: otok pjesme, tradicije i sportskih talenata
Iako Korčulu mnogi povezuju s bogatom poviješću, Moreškom, prekrasnim uvalama i turističkim razglednicama, Dora smatra kako otok ima mnogo više toga za ponuditi i pokazati.
Posebno ističe tradiciju kumpanije, viteškog mačevalačkog plesa koji njeguje velik broj otočnih mjesta, kao i bogatu klapsku i glazbenu tradiciju.
„Svi znaju za Morešku, ali znate li za Kumpaniju? Znate li da gotovo svako otočno mjesto ima svoju inačicu tog tradicionalnog mačevalačkog viteškog plesa? Jeste li čuli za klapu Ošjak, koja je obilježila otočnu klapsku scenu i postala kultna? Korčula je i danas poznata kao najraspjevaniji otok, i to nije bez razloga. Kaže se da u svakoj obitelji barem jedan član nešto svira ili pjeva“, ističe Dora.
A ako se već nađete na Korčuli, nezaobilazna je i jedna gastronomska preporuka – Žrnovo i njegovi poznati makaruni.
„Kad dođete na Korčulu, morate u Žrnovo zavrtjeti žrnovske makarune i, naravno, probati ih“, poručuje.
Nezaobilazna je i korčulanska Velika setemana, odnosno Veliki tjedan, čija je tradicija dio nematerijalne kulturne baštine Hrvatske. Dora podsjeća i na bogatu sportsku stranu otoka, koja je možda manje poznata široj javnosti.
„Ono što bih posebno istaknula jest da imamo jako izražen sportski gen i talentirane mlade sportaše. Imamo reprezentativce u mlađim dobnim kategorijama, od stolnog tenisa i tenisa do futsala, rukometa, vaterpola i taekwondoa. Stvarno smo sportski i raspjevani otok“, kaže naša sugovornica.
Dubrovnik Korčulanima znači i puno više od izleta
A kada bi Dubrovčani i Korčulani na jedan dan zamijenili mjesta, tko bi se bolje snašao? Dora nema previše dvojbi. Iako voli Dubrovnik, priznaje da odlazak u grad za mnoge otočane ima i sasvim drukčije značenje od običnog odlaska u goste ili shopping.
„Nama Korčulanima odlazak u Dubrovnik najčešće znači odlazak u Opću bolnicu Dubrovnik. Znate da mi nemamo bolnicu i nekako sve odlaske u glavni grad naše županije povezujemo s bolnicom. U Dubrovniku rađamo, nemamo rodilište, odlazimo na ozbiljnije specijalističke preglede i operativne zahvate“, objašnjava.
No, Dubrovnik je za nju i mjesto lijepih uspomena iz djetinjstva.
„Mene Dubrovnik, osim bolnice, podsjeća i na LiDraNo jer smo uvijek dolazili u Kazalište Marina Držića. To su mi jedna od najljepših sjećanja iz djetinjstva“, prisjeća se.
Kada je riječ o zamjeni svakodnevnog života, ipak smatra da bi se Dubrovčani lakše prilagodili otoku nego otočani gradskoj svakodnevici.
„Vi ste ipak grad, a mi smo otok. Kod nas je ležerno, laganini, pomalo. Mi čekamo trajekt, a vi čekate po pola sata na semaforu. Mislim da biste se vi bolje snašli na otoku, a da bismo mi brzo poželjeli natrag“, zaključuje kroz smijeh.
Gospari i gospođe? Korčulani imaju i svoju teoriju!
A onda je stiglo i ono pitanje koje je možda najviše zanimalo dubrovačke slušatelje: što Korčulani zapravo misle o Dubrovčanima i postoji li nešto što im nikada ne bi trebali otkriti?
Dora je odgovor odlučila začiniti poviješću, ali i dozom otočke iskrenosti.
„Pelješkii kanal prirodna je i povijesna granica između Dubrovačke Republike i Venecije, odnosno Mletaka. Mi smo gotovo 500 godina bili pod Mletačkom Republikom, a vi ste imali svoju Dubrovačku Republiku, bili samostalni u vremenu kada su okolnosti u Europi i na Balkanu bile među najizazovnijima. I to vam je ostalo zapisano u genu – vi ste gospari i gospođe tako se i držite“, kaže Dora.
No, upravo je taj dubrovački stav ono što otočani ponekad doživljavaju s malom dozom rezerve.
„Mi otočani to baš ne volimo. Mislimo da ste malo nadmeni, da nam se obraćate s visoka. A još više zato što je u Dubrovniku i danas sve nekako raskošno i bogato, dok je na otoku sve škrto, skromnije i siromašnije“, iskreno priznaje.
Ipak, ne treba se previše zabrinuti. Dora odmah ublažava svoju otočku kritiku i daje do znanja da su razlike zapravo dio šarma njihova odnosa.
„Međutim, volimo mi Dubrovčane. Ja osobno ne mogu reći da ih ne volim. Zanimljiv mi je taj vaš povijesni stav i podržavam ga. Ali reći ću vam iskreno – Stradun je najljepši kad sretneš nekoga s Korčule!“, poručila je uz osmijeh.
Upravo u toj rečenici sažeta je cijela priča o odnosu Dubrovnika i Korčule. Malo zadirkivanja, poneka predrasuda, različite navike i povijesne priče, ali i puno međusobne bliskosti. Bez obzira na to tko se dogovara za kavu dan unaprijed, tko ima samo jedan grad, a tko ih ima više, i tko čeka trajekt, a tko semafor, jedno je sigurno, najljepše je kada se na Stradunu, nakon svih tih otočko-gradskih razlika, susretnu poznata lica.
A Korčulani i Dubrovčani, čini se, ipak imaju jednu zajedničku osobinu: najradije se vraćaju tamo gdje im je doma.








