Željko Cota: Tijelo može puno, ali glava prva popusti

Dubrovački triatlonac Željko Cota ove je godine bio jedini hrvatski predstavnik na Ironmanu u Koni, utrci koja u svijetu triatlona ima status najvećeg prestiža. Iz Havaja se vratio pun dojmova, a sezonu zaključuje već sutra, utrkom na 50 kilometara sa startom u Mihanićima u 6.30. Gostujući u emisji Radio budilica govorio je o najtjecanjima, treninzima i izazovima triatlona.

“Samo doći tamo i kvalificirati se uspio je jako mali broj Hrvata. Osjećam se počašćeno što sam predstavljao Hrvatsku”, kaže Cota. Utrka u Koni, priznaje, bila je teška. “Bilo je tu i hodanja i patnje, ali sve prođe. Svaka patnja prođe”. Možda rezultat nije ni bitan koliko to što sam bio tamo, u tom okruženju”, objašnjava Cota.

Željko je u emisiji priznao kako trenira 25 do 30 sati tjedno, ovisno o okolnostima. “Radim dva do tri treninga dnevno: plivanje, bicikl, trčanje, a nekim danima i teretana. Jutro najčešće počinjem bazenom, prije podneva slijedi bicikl, a navečer trčanje ili teretana.” objasnio je svoj dnevni ritual Cota.

Na pitanje što radi onih dana kad mu se jednostavno ne da, odgovara kratko. “Tu borbu imamo svi. Mogu ja u svojoj glavi misliti što hoću, ali taj će se trening odraditi. Samo kreneš, isključiš mozak i to je to.” Priznaje da mu je od tri discipline najteže plivanje, i to ne zbog napora nego zato jer mu je najdosadnije pošto bazen nema nikakve okoline osim pločica.

“Tijelo bi moglo još, ali glava popusti”

Najveći izazov, ionako nije fizički nego onaj psihički. “Glava popusti prva. Tijelo bi moglo još, sigurno, ali glava prva odustane. Kad glava kaže ne, ja sebi kažem da mogu, da samo treba nastaviti i da sam možda tek na 50 posto.” Najteže iskustvo, uz Havaje, bio mu je prvi Ironman ove godine, onaj u Švicarskoj. Tjedan prije toga trebao je nastupiti u Nici, no odustao je zbog toplinskog vala, a u Švicarsku je potom stigao bez bicikla, koji se izgubio u transportu.

“Bio je kaos, letovi otkazani, ja bez prtljage”, prisjeća se. Paradoksalno, upravo mu je ta utrka ostala u najljepšem sjećanju, i to zbog ljudi. Pomogli su mu nepoznati ljudi u Zürichu, ali i organizatori utrke, koji su mu posudili opremu. “Nisu to trebali raditi, ali su izašli u susret”, kaže.

Upozorenje o zdravlju

Iako sam pomiče granice izdržljivosti, Cota upozorava da se u ovakve napore ne ulazi olako. “Čovjek treba znati u što se upušta, treba imati optimalno zdravstveno stanje. Ne ići tamo samo zato što si vidio da je netko to napravio, pa ćeš sada i ti”, poručuje, podsjećajući i na smrtni slučaj sudionika na utrci u Poreču. Istodobno smatra da ovakvi sportovi zdravlju više koriste nego štete te da je bolje baviti se njima nego ne raditi ništa.

Ako ste propustili Radio budilicu u kojoj je gostovao Željko Cota, poslušajte je u nastavku.