POLITIČKO LICEMJERJE I MEDIJSKA HISTERIJA Kad navijačka provokacija postane ideološki obračun

Rasprava o Torcidinu korteu uoči utakmice Hajduka i Ajaxa vrlo se brzo pretvorila u nešto puno veće od navijačkog incidenta. Političari se zgražaju, mediji se natječu u dramatičnim naslovima, društvene mreže gore, a Hajdukova velika pobjeda nad Ajaxom pala je u drugi plan.

No cijela priča otvara jedno zanimljivo pitanje. Jesu li fašizam, antisemitizam i govor mržnje uvijek jednako neprihvatljivi ili to ovisi o tome tko ih izgovara i kojem političkom taboru pripada?

Kad navijači postanu fašisti, a politički aktivisti borci za pravdu

Dio političke ljevice vrlo je glasan kada treba osuditi navijačke provokacije, pogotovo ako uključuju nacističku simboliku. I treba ih osuditi. Međutim, što se događa kada se antisemitizam pojavi u politički bliskijem okruženju, primjerice na propalestinskim prosvjedima?

Naravno, kritizirati izraelsku vladu, protiviti se ratu u Gazi ili podržavati palestinsko pravo na vlastitu državu nije antisemitizam. No ako se krivnja za postupke izraelske države počne pripisivati svim Židovima ili se opravdavaju Hamasovi zločini nad civilima, onda govorimo o sasvim drugoj stvari.

Ne može se jedan dan zgražati nad antisemitizmom na stadionu, a drugi dan pronalaziti opravdanja za antisemitizam samo zato što dolazi iz politički bliskog tabora. Isto vrijedi i obrnuto, navijački folklor ne može biti opravdanje za veličanje Hitlera ili nacističkih zločina, bez obzira na to što snimku skandiranja Hitleru iz Splita još nismo vidjeli ni čuli.

Sjećate li se izraelskog koreografa u Rijeci?

Dobar primjer za ovu raspravu dogodio se u Rijeci u studenome 2025. godine. Propalestinski aktivisti prosvjedovali su protiv predstave Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, a dio prosvjednika ušao je u kazalište i nakratko prekinuo izvedbu.

Naharin je, što je najzanimljivije, poznat kao kritičar izraelske vlade, javno podržava palestinska prava i smatra da bez Palestine nema budućnosti Izraela. Dakle, čovjek kritizira vlastitu državu, zalaže se za prava Palestinaca, ali njegova predstava svejedno postaje meta prosvjeda zbog povezanosti s izraelskim kulturnim institucijama.

Aktivisti su tvrdili da prosvjeduju protiv institucionalne suradnje s Izraelom, a ne protiv umjetnikova podrijetla. Iako nam je teško u to povjerovati, recimo da je to istina. Ostaje, ipak, pitanje koliko je pravedno pojedinca promatrati prvenstveno kroz državu i institucije s kojima je povezan, zanemarujući njegove osobne stavove.

Posljednjih godina sve je izraženiji problem bojkota, društvenog isključivanja i javnog stigmatiziranja Židova i izraelskih umjetnika, akademika i drugih javnih osoba, osobito nakon početka rata u Gazi 2023. godine. Antisemitski cancel culture, u kojem se nekoga isključuje zbog židovskog identiteta, postao je dio globalne svakodnevice.

Ako nam je antisemitizam neprihvatljiv na nogometnim tribinama, mora biti jednako neprihvatljiv u kazalištima, na sveučilištima, u umjetničkim galerijama i političkom aktivizmu. Ne može se protiv diskriminacije boriti tako da se drugima nameće kolektivna krivnja.

Moralna panika, odnosno mediji rade upravo ono što navijači žele

Britanski sociolog Stanley Cohen još je 1970-ih opisao fenomen koji je nazvao moralnom panikom. Pojednostavljeno, riječ je o situaciji u kojoj se neki događaj ili društvena skupina počinje prikazivati kao velika prijetnja društvu, a mediji, političari i javnost dodatno pojačavaju osjećaj opasnosti.

Navijačke skupine gotovo su savršen materijal za takvu priču. Tisuće ljudi u crnom (ljeti u bijelom), baklje, dim, bubnjevi, skandiranje, zastave, povremeni sukobi s policijom… Nekome tko nikada nije bio na utakmici, takvi prizori mogu izgledati zastrašujuće.

Sjetimo se samo kako su se kroz povijest doživljavali punkeri, metalci ili druge subkulture. Punkeri s irokezama i zihericama svojedobno su predstavljani kao prijetnja pristojnom društvu, a danas je punk dio glazbene povijesti. Slične reakcije izazivali su rock’n’roll, hip-hop i drugi oblici društvenog bunta.

Naravno, razlika između neobične frizure i nasilja ili govora mržnje je golema. Ali mehanizam javnog zgražanja može biti sličan. Paradoks je, utoliko, još i veći jer, ako je cilj navijačke provokacije izazvati šok, zgražanje i pozornost, onda je višednevna medijska histerija upravo ono što su provokatori priželjkivali.

Navijači dobiju naslovnice, političari priliku za moralne lekcije i jeftine političke bodove, mediji klikove, a javnost novu temu za međusobno vrijeđanje i to kakvo! I svi zadovoljni, osim možda onih koji su samo htjeli pričati o nogometu.

Pitanje dvostrukih kriterija

Sjetimo se i kukastog križa iscrtanog na travnjaku Poljuda 2015. godine, tijekom utakmice Hrvatske i Italije. Bio je to ozbiljan incident, a Hrvatska je zbog njega snosila sportske sankcije.

Jednako tako, u drugim navijačkim sredinama viđali smo veličanje osuđenih ratnih zločinaca, ekstremističke simbole i političke poruke. Primjerice, navijačke koreografije posvećene Ratku Mladiću nisu obična sportska provokacija. Veličanje čovjeka osuđenog za genocid i ratne zločine ima jasnu političku i povijesnu težinu. Srbijanski politički vrh nije osudio koregrafiju Delija, dapače, podržao je. S druge strane, hrvatski politički vrh je nedvosmisleno osudio korteo Torcide.

Isto tako, nije svaka provokativna navijačka pjesma usporediva s veličanjem ratnog zločinca. Zašto onda trpamo sve u isti koš?

Od kortea do Kaptola

Posebna su priča novinarski komentari u kojima je Torcidin korteo postao povod za obračun s HDZ-om, Andrejem Plenkovićem i Katoličkom crkvom. Tako je Vinko Vuković u Slobodnoj Dalmaciji, pod naslovom „HDZ i Crkva, dvije glave iste meduze”, ustvrdio da su upravo te dvije institucije odgojile generacije ekstremnih navijača. Otišao je i korak dalje, povezujući ponašanje Torcide s vjeronaukom i navodnim odobravanjem s Kaptola i iz stranačkih središnjica. Tomislav Klauški u 24sata pak već u naslovu svojeg komentara poručuje da su Hitler, Auschwitz, ustaše i ZDS slika Plenkovićeve države.

Zanimljiva logika. Kad se antisemitizam pojavi na propalestinskom prosvjedu, s pravom se upozorava da ne treba generalizirati, da nisu svi prosvjednici isti i da se pojedinačni ispadi ne smiju pripisivati cijelom pokretu. Ali kada se sporni povici pripisuju Torcidi, odjednom je moguće povući ravnu crtu od navijačkog kortea preko vjeronauka do Kaptola i Banskih dvora. Gdje je nestao oprez prema kolektivnoj krivnji?

Zamislimo samo da netko zbog antisemitskog ispada na jednom propalestinskom skupu proglasi SDP, Možemo! i čitavu političku ljevicu odgovornima za odgoj generacija antisemita. Bi li takav zaključak prošao bez ozbiljnih prigovora? Vjerojatno bi se, i to opravdano, tražili dokazi, razlikovala odgovornost pojedinaca od odgovornosti organizatora i upozoravalo na opasnost političkog etiketiranja.

Zašto onda isti kriteriji ne bi vrijedili i kada su u pitanju HDZ, Crkva i njihovi simpatizeri? Političku i društvenu odgovornost svakako treba propitivati, uključujući odnos vlasti prema ekstremizmu, ali između kritike društvene klime i pripisivanja odgovornosti za konkretne postupke navijača postoji važna razlika. Ako se protiv generalizacije borimo samo kada su na udaru naši politički istomišljenici, onda problem očito nije generalizacija, nego to tko je njezina meta.

Tko je ovdje zapravo dosljedan?

Najlakše je zauzeti stranu. Jedni će opravdavati gotovo sve što napravi Torcida, drugi će u svakom navijačkom korteu vidjeti fašistički marš. Jedni će braniti svaki propalestinski prosvjed, drugi će svaku kritiku Izraela proglasiti antisemitizmom. Realnost je ipak složenija.

Može se istodobno osuditi Hamasove zločine i stradavanje palestinskih civila. Može se podržavati pravo na politički prosvjed i kritizirati nepravedno etiketiranje izraelskog umjetnika. Može se voljeti Torcidu, razumjeti njezine običaje i istodobno osuditi svaki stvarni rasistički ispad i može se kritizirati medijsko izvještavanje o navijačima, a da se pritom ne opravdava nasilje.

Jer ako su nam antisemitizam, fašizam i govor mržnje neprihvatljivi, onda bi takvi trebali ostati i kada dolaze iz našeg političkog, ideološkog ili navijačkog tabora. Sve drugo nije borba za univerzalne vrijednosti, nego njihovo selektivno korištenje u međusobnim obračunima, pogotovo političkim.