SVAKODNEVNE MALE LAŽI „Ajde, kratka kava“ i obećanja u koja uporno vjerujemo: Koja je vaša najdraža?

Svi imamo onu jednu rečenicu koja nikad ne ispadne onako kako smo zamislili. Od dogovora zvanog kratka kava, preko nećemo dugo, samo ćemo nešto gricnuti, a na kraju se vraćamo kući u vrijeme kad pekare već mirišu na doručak.

Inspirirani objavom na društvenim mrežama, odlučili smo se pozabaviti malim svakodnevnim lažima koje izgovaramo toliko često da smo i sami počeli vjerovati u njih. Nisu zlonamjerne, ne stoje ništa, a ponekad jedino koštaju vremena – cijelog dana, nešto novca i barem jednog obećanja da ćemo sljedeći put biti pametniji.

Krenimo od klasika.

„Ajde, kratka kava“

Zašto riječi kratka i kava jednostavno ne mogu funkcionirati u istoj rečenici?

Sve počinje nevino. Jedna kava, pola sata, malo ćakule i svatko svojim putem. A onda se tri sata poslije postavlja pitanje: „Hoćemo još nešto kratko?“

U međuvremenu se popila kava, nes od vanilije, sok, možda se nešto i prigrizlo, a oni najuporniji već su prešli na piće koje se baš i ne naručuje uz rečenicu „imam još puno obveza“.

Kratka kava nije vremenska jedinica. To je stanje uma. I uglavnom završava kad netko konačno kaže da stvarno mora ići.

„Evo me za pet minuta“

Pet minuta u teoriji traje 300 sekundi. Pet minuta u ovoj rečenici može trajati od pola sata do vremena potrebnog da se promijeni godišnje doba.

Naravno, uvijek postoji opravdanje. Sreo sam tetku od tetke, stao sam samo nešto pitati, zadržala me rodica od rodice, a onda sam usput morao obaviti još jednu sitnicu.

Najbolje je što osoba koja čeka već nakon deset minuta zna da od tih pet minuta nema ništa, ali svejedno odgovara: „Ma lagano.“

Ne, nije lagano. Ali dobro.

„Danas kava u Lapadu“

Plan je jasan: Lapad, omiljena terasa, pogled na more i laganini.

A onda netko predloži Grad.

Jer Grad je Grad. Uvijek se nekoga može sresti, uvijek ima nešto zanimljivo, a kava u Lapadu može pričekati neki drugi dan.

Tako se od „danas ne idem nigdje“ dođe do đira po Stradunu, a prvotni plan ostane negdje između prvog i drugog espressa.

„Ovo ljeto mijenjam plažu“

Ove godine istražujemo! Nema više iste plaže, istog mjesta, istog ulaza u more i iste ekipe koju viđamo toliko često da se pozdravljamo kao rodbina.

A onda dođe srpanj. Sunce prži, parking je lutrija, a ideja da treba voziti dodatnih dvadeset minuta kako bi se otkrila neka nova plaža odjednom zvuči kao ozbiljan životni izazov.

I tako se cijelo ljeto provede na istoj plaži, uz povremeno opravdanje da je ljeto prekratko za velike ekspedicije.

Dogodine sigurno mijenjamo!

„Krenut ću ranije zbog parkinga“

Rečenica koja je posvađala brojne prijatelje, parove i članove obitelji.

Jedna osoba želi krenuti ranije, druga tvrdi da ima vremena, treća je uvjerena da će se mjesto osloboditi baš kad oni stignu. Rezultat? Kruženje po gradu, nervoza u automobilu i legendarno: „Lijepo sam ti rekao/la!“

A ako je kava u Gradu, možda je najpametnije odmah sjesti na autobus. Barem se nećete svađati oko parkinga, a i živci će vam biti zahvalni.

Naravno, to vrijedi samo ako se svi uspiju dogovoriti oko vremena polaska.

„Ma samo ćemo nešto gricnuti, s večere smo“

Ova laž posebno je opasna jer se izgovara potpuno uvjerljivo.

Nismo gladni, samo bismo nešto malo. Možda jednu pizzu za stol, neku tortilju da se podijeli, dva pomfrita jer ih svi vole i palačinke za kraj. A onda se netko sjeti: „A hoćemo na one patate u ulici od Puča?“

Odjednom nitko više ne zna kako smo od sitnog zalogaja stigli do večere broj dva.

Najbolje je što se nakon svega uredno zaključi: „Ma nismo ni puno pojeli.“

„Ne smijem puno trošiti“

To je ona rečenica koju izgovaramo dok provjeravamo stanje na računu i svečano odlučujemo da ćemo sljedećih mjesec dana biti odgovorni.

A onda stigne poziv za večeru. Završimo u najskupljem sushi baru, naručujemo još jednu rundu i uvjeravamo se da je ovo iznimka.

„Jednom se živi“, kaže se dok se kartica provlači kroz aparat. Istina, jednom se živi. Ali zato se račun plaća i sljedeći mjesec.

„Samo ćemo jedno piće“ (18+)

Ako postoji rečenica kojoj ne treba vjerovati nakon 22 sata, onda je to ova.

Jedno piće pretvori se u još jedno, pa još jedno jer je baš dobra pjesma, pa još jedno jer se društvo tek zagrijalo. U jednom trenutku netko predloži da je vrijeme za polazak, ali DJ baš tada pusti pjesmu koja se ne može preskočiti.

Sljedeća scena: četiri ujutro, četiri čaše vode i kolektivna nada da će jutro biti blago.

Neće. Ali barem je bilo dobro.

„Nećemo dugo“

Najveći neprijatelj ranog povratka kući.

„Samo ćemo svratiti“, „samo ćemo nazdraviti“, „samo da još ovo ispričam“ i odjednom je šest ujutro.

Grad se budi, pekare otvaraju vrata, a vi kući stižete s freškim burekom i pogledom osobe koja je upravo završila noćnu smjenu.

Tu negdje shvatite da su none bile u pravu kad su govorile da se kruh kupuje rano kako bi susjedi mislili da si vrijedna/vrijedan od ranojutarnjih sati. Samo što ste vi taj dan već odradili prije doručka.

I što je najgore, kad vas netko pita gdje ste bili do jutra, odgovor je gotovo uvijek isti: „Ma nismo dugo.“

A koja je vaša najdraža laž?

Svatko ima svoju. Netko redovito obećava da će krenuti ranije, netko da će samo pogledati izlog, a netko da od ponedjeljka počinje trenirati.

Možda je najljepša stvar u svemu tome što se ovim malim lažima uvijek iznova vraćamo, iako vrlo dobro znamo kako će završiti. A koja je vaša najdraža svakodnevna laž?