Škare su mu bile samo zezancija, a onda su prijatelji počeli dolaziti po frizuru: Učenik uživa i ne naplaćuje ‘uslugu’

Nije išao u školu za frizera. Ne planira se baviti frizerskim poslom, barem zasad. A ipak, kada njegovi prijatelji sjednu pred njega, u ruke mu bez puno razmišljanja predaju ono što im je prilično važno – svoju kosu.

Luka Petar Nanić učenik je drugog razreda Turističke i ugostiteljske škole u Dubrovniku, a šišanje je u njegov život ušlo sasvim slučajno. Bez velikog plana, bez tečaja i bez ambicije da jednoga dana otvori salon.

Sve je, kaže, počelo iz zezancije. „Krenuli smo skroz nasumično, a onda je ispalo odlično“

Ideja se rodila u školskom razredu. Luka Petar i prijatelj sasvim su usput počeli pričati o šišanju, više iz šale nego s nekakvom ozbiljnom namjerom. No, netko je tu ideju morao prvi isprobati.

„Ideja za šišanje u biti je bila skroz iz zezancije iz razreda. Ja i moj prijatelj smo onako skroz nasumično pričali o tome u razredu. On se prvi iskušao u tome, ali nije to baš dobro prošlo, pa sam ja to probao – i krenulo je odlično. Nakon toga su mi samo počeli davati sve više ljudi. To mi je davalo povjerenje i nekako sam sve više dobivao priliku da ih šišam“, prisjeća se Luka Petar.

Prvi model bio je, naravno, prijatelj. A nakon prvog šišanja – stigao je drugi. Pa treći. I onda su počeli dolaziti novi.

Nije imao formalno frizersko obrazovanje. Ono što nije znao, učio je sam.

„Gledao sam preko YouTubea, TikToka i ostalih društvenih mreža kako to ide. Prvi koji mi je dao to prvo povjerenje bio je jedan prijatelj iz škole. Nakon njega mi je dao još jedan da ga ošišam i nakon toga mi se sve više ljudi počelo javljati i pitati me možemo li probati. Tako je sve zapravo krenulo.“

U cijeloj priči najzanimljivije je to što Luka Petar nije krenuo od ideje da će jednog dana biti frizer. Nije tražio zanimanje kojim će se baviti. Pronašao je nešto što ga jednostavno veseli i što mu, očito, dobro ide.

Od „radi kako hoćeš“ do frizura po mjeri

Kod Luke Petra nema jedne formule po kojoj šiša svakoga. Iako je fade, kaže, već dugo među najtraženijim stilovima, njemu su posebno zanimljivi oni koji pred njega donesu nešto drugačije.

„Fade je već dugo godina u trendu i to svi još uvijek rade, ali meni je zapravo najdraže kada dođe netko s nečim potpuno novim što je vidio na društvenim mrežama ili kod nekoga u gradu. To mi je najdraže raditi jer nema puno ljudi koji rade neke drugačije frizure, koje su možda sličnog koncepta, ali se rade na drugačiji način.“

No, prije nego što uzme škare, gleda i osobu ispred sebe.

Jer ista frizura neće jednako izgledati na svakoj glavi. „Ima dosta ljudi s različitim vrstama kose, oblicima glave i tako dalje, pa se prema tome baziram na tome što bi bolje stajalo baš toj osobi. Gledam i kakva je kosa, je li tamnija ili svjetlija i sve ostalo što može utjecati na konačni izgled.“

A što kada prijatelj poželi frizuru za koju Luka Petar procijeni da mu baš i neće najbolje pristajati?

Tu nema tvrdoglavosti

„Ako me netko pita za nešto što je dosta čudno ili što ja vidim da mu možda ne bi stajalo, objasnim mu kako sam ja to možda bolje zamislio. Uglavnom se onda nađemo negdje na sredini i spojimo to što on želi i ono što ja mislim da bi mu bolje pristajalo. Na kraju zajedno napravimo nešto što će njemu odgovarati.“

A onda postoji i ona posebna kategorija klijenata – prijatelji koji mu jednostavno vjeruju. „U zadnje vrijeme ima dosta prijatelja koji mi samo kažu: ‘Ma vjerujem ti, radi što hoćeš.’ I onda napravim kako mislim da treba i na kraju ispadne odlično. To mi je zapravo jedno od najvećih povjerenja koje mogu dobiti.“

„Ako pogriješim, bolje je odmah reći… ali postoji i ona: pričekaj da se osuši“

Naravno, škare su škare. A pogreške se, kaže Luka, događaju.

Pitanje je samo, koliko su velike.

„Pogrešku je uvijek bolje odmah reći, ali opet ovisi o tome o kakvoj se grešci radi. Ako je neka manja i popravljiva, možda mu ni ne moram reći jer on to sam neće ni primijetiti. Ako je nešto veće, onda je pametno malo popričati, pogotovo ako se osoba pomakne ili napravi nešto što promijeni ono što sam zamislio.“

A onda slijedi rečenica koju bi svaki frizer, profesionalac ili amater, barem jednom mogao iskoristiti.

„Ali na kraju uvijek moraš dodati: ‘Kad se otuširaš doma, to će sve biti dobro.’“

Luka Petar to govori s osmijehom, ali iza cijele priče vidi se nešto puno ozbiljnije – odgovornost prema osobi koja mu je dala povjerenje, i to je zasigurno razlog zbog kojeg se broj njegovih „klijenata“ povećava.

Hobi koji je možda pronašao njega

Luka Petar šišanje ne doživljava kao obvezu. Upravo suprotno, uživa u tome.

Iako se školuje za sasvim drugo područje i ne ide prema tome da postane frizer, teško mu je zamisliti da bi jednog dana potpuno izgubio vezu sa škarama.

„Definitivno se vidim u ovakvom poslu u budućnosti. U isto vrijeme shvaćam da bi mi jednog dana možda dosadilo i da bi nestala ta čar koju sada imam. Ali čak i ako se to dogodi, ne znači da se moram potpuno maknuti od toga. Sigurno bih uzimao pauze ili se možda na neko vrijeme ostavio toga, ali definitivno se vidim da i nakon toga ostanem u nekakvom poslu povezanom s tim.“

Luka Petar nije krenuo prema frizerstvu zato što je odlučio da će to biti njegov životni poziv. Nije završio frizersku školu. Nije planirao karijeru s češljem i mašinicom u ruci. Samo je jednog dana, iz čiste zezancije, uzeo škare. A onda su prijatelji počeli primjećivati da mu ide.

Danas mu dolaze s idejama, fotografijama, neobičnim frizurama i, što je još važnije,  povjerenjem.

A iza svega toga stoji i njegova obitelj, koja mu je, kaže, neizmjerna podrška. Upravo mu njihova podrška daje dodatni vjetar u leđa da nastavi istraživati ono u čemu se pronašao, bez obzira na to što mu to trenutačno nije škola ni posao.

Možda će Luka jednoga dana ostati u turizmu. Možda će ga život odvesti potpuno drugim putem. A možda će škare koje je jednom uzeo iz zezancije postati puno važniji dio njegove priče nego što je ikada mogao zamisliti. Za sada je najvažnije da uživa, jer ponekad se talent ne pronađe tako da ga tražimo.

Ponekad samo sjedneš s prijateljem u školsku klupu, iz zezancije kažeš „ajmo probati“  i otkriješ da ti nešto jednostavno ide.