Hrvatska među najdebljim nacijama Europe: „Od mediteranske prehrane ostao nam je samo zemljopisni položaj“

U Hrvatskoj svako treće dijete ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu. Voditeljica prehrane u OB Dubrovnik, nutricionistica Marina Matković upozorava da problem nije samo u tome što jedemo, već i kako jedemo – od veličine porcija i stalnog grickanja do gubitka zajedničkih obroka

Hrvatska već godinama upozorava na problem prekomjerne tjelesne mase, a posebno zabrinjavaju podaci o djeci. Prema podacima Eurostata, Hrvatska je 2019. godine bila među državama s najvećim udjelom odraslih s prekomjernom tjelesnom masom u Europskoj uniji, a prema posljednjem dostupnom istraživanju CroCOSI, čak 36 posto djece u Hrvatskoj u dobi od osam do osam i pol godina ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu.

Drugim riječima, gotovo svako treće dijete ulazi u školski sustav s problemom koji može obilježiti njegovo zdravlje i kasniji život.

Kako smo od zemlje koja se ponosi mediteranskom prehranom došli do ovakvih podataka? Jedemo li doista toliko drugačije nego naši stari i koliko su za problem odgovorni ubrzan način života, industrijski prerađena hrana, veće porcije i stalna dostupnost hrane?

O tome smo razgovarali s voditeljicom prehrane u OB Dubrovnik Marinom Matković, koja upozorava da problem nije moguće svesti na jednu namirnicu ili jedan obrok.

„Mediteranska smo zemlja samo geografski“

Hrvatska se često opisuje kao mediteranska zemlja, no na tanjuru je ta mediteranska tradicija sve manje vidljiva.

„Volimo reći za sebe da smo mediteranska zemlja, ali bojim se da je to danas više geografska nego prehrambena odrednica“, kaže Matković.

Tradicionalna mediteranska prehrana podrazumijeva puno voća i povrća, mahunarki, cjelovitih žitarica, ribe, maslinova ulja i orašastih plodova. No upravo su neke od tih namirnica danas nedovoljno zastupljene u svakodnevnoj prehrani.

Ribu, primjerice, jedemo premalo, dok su crveno meso i mesne prerađevine puno češće na jelovniku.

„Naši su stari meso jeli puno rjeđe. Danas se ono može naći u gotovo svakom obroku – od šunke za doručak do odreska za ručak i večeru. Istodobno jedemo sve više visoko prerađenih namirnica“, objašnjava nutricionistica.

Problem je, dodaje, i u tome što nam je danas gotovo svaka namirnica dostupna u svakom trenutku.

Nije problem samo što jedemo, nego i kako jedemo

Nekada su postojali jasniji obrasci – doručak, ručak i večera. Danas se sve češće jede usput.

Gricka se ispred televizora, računala ili mobitela, jede se iz dosade, stresa ili jednostavno zato što je hrana stalno nadohvat ruke.

„Nekako smo izgubili doručak, ručak i večeru kao glavne obroke. Gricka se usput, kako tko dođe. Na kraju ispada da stalno nešto jedemo“, kaže Matković.

Promijenile su se i veličine porcija. Hrana je dostupnija nego ikada, a ono što je nekada bila mala porcija danas često dolazi u znatno većem pakiranju.

Zato, smatra nutricionistica, nije dovoljno tražiti „krivca“ u jednoj namirnici.

„Nikada nije jedna namirnica problem. Problem je cjelokupni prehrambeni obrazac i način života.“

Kako bi trebao izgledati tanjur?

Rješenje ne znači odricanje od svega što volimo, nego uspostavljanje ravnoteže.

Osnovu bi trebala činiti tri glavna obroka – doručak, ručak i večera, dok potreba za međuobrocima ovisi o pojedincu.

Jednostavno pravilo je takozvani „zdravi tanjur“: polovicu bi trebalo činiti povrće, četvrtinu izvor proteina poput ribe, mesa ili jaja, a četvrtinu žitarice, po mogućnosti cjelovite.

No nutricionistica upozorava da zdrava prehrana ne smije postati sustav zabrana.

„Ako napravimo nutritivno bogat obrok koji osoba ne voli i neće ga pojesti, na kraju će završiti u smeću. Zato treba pronaći ravnotežu.“

Primjerice, polpete ne moraju nestati s jelovnika. Mogu se pripremiti u pećnici ili airfryeru umjesto u dubokom ulju.

Cilj nije savršenstvo, nego svakodnevno donošenje nešto boljih izbora.

Najveći alarm su djeca: „Oni su male spužve“

Posebno zabrinjava što se loše prehrambene navike sve ranije pojavljuju.

Prema podacima HZJZ-a i istraživanja CroCOSI, 36 posto djece u Hrvatskoj u dobi od osam do osam i pol godina ima prekomjernu tjelesnu masu ili debljinu.

A navike se, kaže Matković, stvaraju puno prije škole.

„Dobri temelji pravilne prehrane kreću od doma. Djeca su male spužve – gledaju nas, kopiraju nas i uče od nas.“

Ako roditelj ne jede povrće, teško je očekivati da će ga dijete spontano zavoljeti. No jednako tako, ako dijete odbija neku namirnicu, ne treba je odmah izbaciti iz prehrane.

„Najgore je nešto što dijete ne voli potpuno izbaciti i više nikada ne vratiti u prehranu. Treba nastaviti nuditi, ali bez prisile.“

Djeca bi, smatra, trebala biti uključena i u kupovinu i pripremu hrane. Važno je s njima razgovarati o tome zašto jedemo, a hranu ne koristiti kao nagradu ili kaznu.

Što s čipsom i školskim obrocima?

Povremeni čips ili grickalice, kaže nutricionistica, sami po sebi nisu problem. Problem nastaje kada postanu svakodnevna navika.

Što se tiče školskih obroka, smatra da je za njihovu ozbiljnu procjenu potrebno uzeti u obzir uvjete u kojima škole rade, financijske mogućnosti, dostupnost namirnica i način pripreme hrane.

Hrvatska ima propisane normative koji određuju preporučenu vrstu jela, energetski i nutritivni unos, broj obroka i njihovu učestalost. No između normativa i prakse mogu postojati razlike.

„Normative imamo, ali nemamo konkretnu analizu svih jelovnika na temelju koje bismo mogli govoriti o cijelom sustavu“, ističe Matković.

Istodobno, smatra, djecu treba učiti da razumiju hranu, a ne je doživljavati kao nešto što je podijeljeno na „dobro“ i „loše“.

„Hrana nam je izvor energije. Daje nam snagu za koncentraciju, igru i kretanje. Djeci treba približiti zašto je hrana važna.“

Jedan obrok bez mobitela može biti važniji nego što mislimo

I na kraju, prehrana nije samo ono što je na tanjuru.

Kretanje, dovoljan unos tekućine, kvalitetan san i zajednički obroci jednako su važni.

Upravo smo zajedničko objedovanje, kaže Matković, gotovo izgubili.

„Bilo bi dobro kada bismo barem jedan obrok dnevno mogli pojesti zajedno, za stolom, bez ekrana i drugih ometala.“

Možda upravo tu treba tražiti jedan od prvih koraka prema promjeni – ne u rigoroznim dijetama i zabranama, nego u povratku osnovnim navikama.

Jer djeca ne uče o hrani samo iz onoga što im govorimo. Najviše uče iz onoga što svakodnevno vide na našem tanjuru.