JO, MA JO! Tko se krije iza neobičnog naziva vinarije? Ovoga ima samo na otoku, upoznajte obitelj Pecotić Kokot i njihova vina

U obitelji Pecotić Kokot iz Smokvice loza je način života, vino proizvode generacijama, a kad su Marija i Josip otišli u zasluženu mirovinu, nisu ni sekunde promislili mirovati. Dapače, pokrenuli su vlastiti biznis. 

„Odlučili smo proizvoditi svoje obiteljsko vino. Iz ljubavi prema lozi i vinu, ali, budimo iskreni, i da malo popravimo kućni budžet“, priča Josip kojeg u Smokvici svi nazivaju Jozo.

 

Bilo je to 2011. godine. U konobi njegovih roditelja, Neda i Anđele, uredili su prostor i nastavili obiteljsku tradiciju, ovoga puta kroz vlastiti OPG JO.MA.JO. Pecotić, s proizvodnjom i punjenjem vina u boce.

Devet godina poslije, 2020., Mariji i Josipu pridružila se i kći Josipa pa je priča još i više postala ono što je zapravo oduvijek i bila, obiteljska. Ako se pitate otkud neobični i karakteristični naziv vinarije, objasnit ćemo vam. „Jo, ma jo!“ na otoku izraz je koji ćemo upotrijebiti kad nešto moramo, a ne da nam se, ali na šaljivi i zabavan način.

 

U ovom slučaju, JO.MA.JO. je akronim sastavljen od imena Josipe, Marije i Josipa, troje članova obitelji koji danas zajedno vode vinariju. Josipa je viša upravna pravnica, a završila je i tečaj za vinogradara i vinara. U OPG-u vodi administraciju te pomaže u vinogradu i vinariji.

Marija je rođena Bračka, diplomirana je inženjerka agronomije i enologinja, a cijeli je radni vijek provela u struci. Kao enologinja radila je u PZ Bol na Braču, PZ Jedinstvo Smokvica i Blatu 1902, nakon čega je svoje znanje nastavila koristiti u obiteljskoj vinariji.

Josip, odnosno Jozo također je diplomirani inženjer agronomije, cijeli je radni vijek proveo u PZ Jedinstvo Smokvica na različitim poslovima, a danas je nositelj OPG-a zadužen za komercijalni dio. Ukratko, tri člana obitelji, dvije generacije i desetljeća iskustva u vinogradarstvu i vinarstvu.

Ne kaže se uzalud da su vinogradi tvornica pod nebom. Kvaliteta vina u bocama ovisi u vremenskim uvjetima, ali i o vještini i znanju prvenstveno vinogradara, a onda i vinara. Znanja u ovoj obitelji ne nedostaje, a tako ni iskustva, no priroda često nema milosti za trud i rad čovjeka.

Tako je, ove godine, vinograde obitelji Pecotić 1. svibnja dočekalo neugodno iznenađenje, elementarna nepogoda – pozeb. Na smokviška se polja spustio hladni zrak nošen vjetrom, stradali su te propupali pupovi i zelene mladice vinove loze 50 centimetara od tla i naviše. Potom je stiglo ljeto bez kiše i temperature iznad 35 stupnjeva.

Kako nam objašnjava Jozo, visoke temperature ubrzale su fenofazu zriobe, a krajem srpnja, grožđe je počelo gubiti vodu što je povećalo koncentraciju šećera u bobicama. To se inače zove prisilna zrioba, a ona u pravilu znači i raniji početak berbe.

Kako nam objašnjava, najviše je stradala loza na plitkim i siromašnim tlima s grozdovima u sjeni, hladu. Međutim, loza na dubljim tlima prebrodila je sve nepogode te je dala vrlo kvalitetnu sirovinu pošipa. Obitelj Pecotić na kraju je ipak ubrala pristojnu količinu zdravog grožđa s viskom koncentracijama šećera i zadovoljavajućim kiselinama. Tu je i odgovor na pitanje kakvo će vino izaći iz podruma Jo Ma Jo vinarije.

„Sirovina obećava, vino bi moglo biti visoke kakvoće. Količinski je berba prosječna, ali i dalje bolja od prošle 2025. kad je tuča uništila trećinu uroda“, objašnjava nam Jozo.

Jozo, pomalo sjetno, objašnjava kako se u proizvodnji grožđa i vina u posljednjih nekoliko desetljeća doslovno sve promijenilo. Motiku i zaprežni plug zamijenili su motokultivatori i traktori, a tradicionalne načine obrade i zaštite vinove loze suvremena sredstva i tehnologije.

Promjene su možda još vidljivije u podrumu, tvrdi Jozo. Nekadašnje mehaničke preše, odnosno tisak, zamijenile su hidro i vakuumske preše, a fermentacija se danas odvija u kontroliranim uvjetima i na precizno određenim temperaturama. Dok je nekada mošt fermentirao na vlastitim, prirodno prisutnim kvascima, danas se koriste selekcionirani kvasci i čitava paleta enoloških sredstava. Ne možemo se ne sjetiti kako smo svi na otoku, dok smo bili djeca, gazili u bačvama po grožđu. Danas je to samo lijepo sjećanje.

„Moja se žena zna našaliti da se danas vina proizvode po kuharici, odnosno prema uputama proizvođača enoloških sredstava“, našalio se uz smijeh.

Najočitija promjena vidi se u terminima jematve. Koliko su se klimatske prilike promijenile, Jozo najbolje ilustrira usporedbom s berbama od prije četrdesetak godina.

„Sjećam se 7. listopada 1980. godine. Ja sam otišao u vojsku, a Marija je tek tada započela berbu u PZ Jedinstvo Čara–Smokvica. Posljednjih pet, šest godina berba nam je, slikovito rečeno, ukrala ljeto“, zaključio je.

Na istim položajima na kojima se nekada bralo početkom listopada, ove je godine berba počela već u prvom dijelu kolovoza, gotovo dva mjeseca ranije. Jozo navodi kako je od 2000. do 2026. prosječna temperatura tijekom vegetacijskog razdoblja porasla za 1,5 do 2 Celzijeva stupnja, dok su u pojedinim ekstremnim godinama zabilježena odstupanja veća od 2,5 stupnjeva. Više temperature povećavaju odnosno gubitak vode iz tla i biljaka, što tijekom vegetacije dodatno povećava deficit vlage i vinogradarima donosi sasvim nove izazove.

Danas iz njihove male smokviške vinarije izlaze četiri etikete, dva vrhunska plavca i dva vrhunska pošipa, a godišnja proizvodnja kreće se oko tri tisuće boca. Iako je Smokvica poznata kao domovina autohtone bijele sorte pošip, najprepoznatljivija etiketa JO.MA.JO vinarije je Plavac mali Marča Vrh, vino kojim Pecotići nastavljaju staru obiteljsku tradiciju uzgoja plavca na terasama na kojima su trsovi stariji od 60 godina. Tu je i Plavac mali Rešpet, dok bijelu stranu priče nose Pošip 1967 i Pošip Mirje.

Marča Vrh posebna je priča. Na približno hektaru kamenitih terasa raste oko četiri tisuće starih trsova, a vino nakon fermentacije dozrijeva u drvenim bačvama, potom najmanje godinu dana u inoksu te na tržište izlazi tek nakon višegodišnjeg dozrijevanja. Pecotići se ni pod koju cijenu ne odriču crnog dijela obiteljske tradicije.

Među bijelim vinima, kralj je, očekivano, Pošip 1967, koji nije stopostotni pošip, već tradicionalna kupaža 85 posto pošipa, 10 posto rukatca i pet posto bratkovine. Na otoku bi rekli – „po starinski“. Pecotići njime čuvaju uspomenu na vino koje je pod tim imenom još 1967. godine zaštićeno kao vrhunsko vino, a u promet se puštalo nakon dvije godine odležavanja. Drugi njihov bijeli adut je Pošip Mirje, stopostotni pošip nazvan po smokviškoj uvali Mirje.

Brojke su male, gotovo niche. Godišnje proizvedu oko 700 boca Plavca malog Marča Vrh, 700 boca Rešpeta te po 800 boca Pošipa 1967 i Pošipa Mirje, ukupno oko tri tisuće boca. Njihova vina mogu se pronaći u barovima, restoranima, hotelima i vinotekama diljem Dalmacije, ali Pecotićima je posebno draga ona najneposrednija moguća prodaja, na kućnom pragu u Smokvici, gdje se vino može kušati, gdje se mogu čuti priče i osjetiti prošlost onakvom kakva je bila.

A kada razgovor skrene s vinarije na hrvatsko tržište vina, optimizma je nešto manje. Jozo smatra da se proizvodnja i prodaja kvalitetnih hrvatskih vina smanjuju, dok zbog slabije kupovne moći raste potražnja za jeftinijim domaćim i uvoznim vinima. Za korčulanska vina nema dvojbe kada je riječ o kvaliteti, smatra ih ravnopravnima vrhunskim svjetskim vinima, ali upozorava na ono što kupac na kraju vidi na računu.

„Naša korčulanska vina po kakvoći su uz bok svjetskim vinima, ali u ugostiteljskoj ponudi postaju preskupa“, zaključuje Jozo.

Da znaju što govore svjedoče i njihove odgovorne uloge kao i brojne nagrade. I Jozo i Marija članovi su Društva enologa i Povjerenstva za stavljanje vina u promet u Republici Hrvatskoj, a njihov dugogodišnji rad nije prošao nezapaženo. Za doprinos vinogradarstvu i vinarstvu nagradio ih je Zadružni savez Dalmacije, dok im je Općina Smokvica dodijelila nagradu za životno djelo za očuvanje, unapređenje i promociju smokviškog vinogradarstva i vinarstva.

Marija i Jozo svojim su znanjem i desetljećima iskustva oplemenili cijelu zajednicu, a svojom skladnom obiteljskom i vinskom pričom pokazuju kako mirovina može biti početak jednog sasvim novog poglavlja pa ćemo, za njihov primjer, trud i rad i mi nazdraviti dobrom smokviškom kapljicom. Naravno, Pecotićima u čast. Živili!

Foto: TZO Smokvica, Općina Smokvica, privatni album