Evo zašto Hrvatska mora sagraditi Kineski zid – mentalni, politički i sigurnosni prema susjedima

Piše Zvonimir Despot

Kada je u ljeto 1990. godine psihijatar i tadašnji vođa pobunjenih hrvatskih Srba, dr. Jovan Rašković, u povjerljivom razgovoru predsjedniku Franji Tuđmanu ispalio onu danas već antologijsku rečenicu da su „Srbi lud narod”, hrvatska javnost to je doživjela dijelom kao bizarnost, a dijelom kao političko taktiziranje. Rašković je tada pokušao psihijatrijskim rječnikom opravdati iracionalni strah, sklonost mitomaniji i preburnu, destruktivnu reakciju vlastitog naroda na povijesne okolnosti. No, ono što je Rašković tada postavio kao dijagnozu u rukavicama, u desetljećima koja su uslijedila preraslo je u trajnu patologiju društva koje odbija ozdraviti.

Najbolji, ali ujedno i najjeziviji dokaz te dijagnoze dobili smo ovih dana, nakon vijesti da je u haškom pritvoru u 85. godini preminuo ratni zločinac Ratko Mladić. Čovjek koji je u crno zavio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, “bosanski krvnik” odgovoran za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva i sravnjivanje Kijeva sa zemljom, preselio je s ovoga svijeta bez trunke kajanja. Pravda je, spora kakva jest, dočekala njegov biološki kraj iza rešetaka. No, ono što se dogodilo nakon njegove smrti ne spada u domenu politike ili prava, već u domenu čistog civilizacijskog sumraka.

Pogledajte samo prizore iz Zvornika – ne okupljaju se tamo samo vremešni svjedoci, već mladi ljudi, djeca rođena godinama nakon što je rat završio. Oni od osuđenog krvnika, u bolesnom transu kolektivnog sljepila, stvaraju ikonu, mučenika i nacionalnog sveca. Ili klanjanje njegovoj slici na Palama kod Sarajeva, primjerice.

Nije to izolirani incident nekolicine radikala. To je mainstream službene srpske politike i društva, od Milorada Dodika koji Mladića proglašava “junakom ljudskog i vojničkog karaktera”, preko beogradskih režimskih medija Aleksandra Vučića koji vrište o “ubojstvu u Haagu”, pa sve do zaluđene omladine na ulicama. Kada jedno društvo dođe u fazu da umjesto katarze i stida, na oltar domovine podiže osobu koja je naređivala strijeljanja dječaka od 14 godina, onda to društvo ima dubok, strukturalni problem s percepcijom stvarnosti.

Te mučne snimke slavljenja zločinca moramo dobro zapamtiti i urezati u pamćenje. One su ključni putokaz za sve buduće odnose Hrvatske prema takvom susjedstvu. Godinama nas domaći naivci i salonski ljevičari uvjeravaju u nekakvu regionalnu stabilnost, pomirenje i zajedničku budućnost. Kakva zajednička budućnost? S onima koji u 2026. godini pale svijeće za krvnika iz Srebrenice? Nema tu nikakve budućnosti.

Jedini racionalan odgovor koji Hrvatska mora povući jest postavljanje mentalnog, političkog i sigurnosnog „kineskog zida” prema takvim politikama. Svakoga tko ulazi u ovu državu s te strane treba dobro pretresti, a sigurnosne službe morale bi detaljno proučiti objave na društvenim mrežama i stavove onih koji nam dolaze turistički ili poslovno. Ako netko javno slavi krvnika koji je razarao naše gradove, njemu u civiliziranom svijetu – a Hrvatska je teškom mukom ostala s ove strane Tvrđave Europe – mjesta nema.

Jovan Rašković je možda bio velikosrpski ideolog, ali je kao psihijatar prokleto dobro znao s čime raspolaže. Slavljenje Ratka Mladića kao sveca nakon svega što je učinio, konačna je potvrda da je mitomanija u tom društvu potpuno porazila razum. Na nama je samo da to shvatimo ozbiljno i da se od tog ludila trajno i čvrsto izoliramo.