Stotine metara ispod površine riba ne dolazi na poziv: „Ima je, ali manje“

Dok se obala puni kupačima, ribari ustaju prije svitanja

Dok se u kolovozu obala puni turistima, plaže i rive postaju sve življe, a more izgleda kao da nikada ne miruje, ribari svoj dan često započinju onda kada većina još spava. More je tada njihovo radno mjesto. Izlazi se rano, dok je površina još mirna, a sunce tek počinje zagrijavati palubu. Provjerava se oprema, priprema mamac i odlazi prema posti na kojoj će se zaribati. Jedan od načina ribolova je i parangal – duga osnovna uzica na kojoj se nalaze brojne kraće uzice s udicama. U Jadranu se njime, među ostalim, love oslić, arbun, kanjac, ugor…

No, pitanje koje se krajem kolovoza samo nameće glasi: što se zapravo ovih dana lovi?

Odgovor nije uvijek jednostavan. Jer more ima svoj ritam, a ribar ga najbolje upoznaje kroz godine provedene na njemu.

„Ribe ima, ali manje“

Ribar Stijepo Puljizević kaže da je u kolovozu ulov ipak nešto skromniji.

„Ima ribe, ali je manje“, opisuje Puljizević stanje na moru u ovom dijelu godine.

Na more izlazi s parangalom koji spušta na dubine od 150 do 300 metara. Tamo, daleko ispod površine koju tijekom dana presijecaju brodice i gliseri, počinje onaj dio ribolova koji se ne vidi s kopna.

Parangal se spušta u dubinu, a onda ostaje čekati. Ribaru preostaje strpljenje, i nada da će se pri izvlačenju udica osjetiti ono poznato zatezanje. Jer na moru nema garancije.

Možeš potrošiti sate na put, pripremiti opremu, spustiti parangal na nekoliko stotina metara dubine i vratiti se s ulovom koji je manji nego što si očekivao. A može te, s druge strane, iznenaditi jedan dobar primjerak zbog kojega će cijeli izlazak imati smisla.

Ribar najbolje zna da se more ne može prevariti

Za razliku od onih koji more poznaju uglavnom kao mjesto za kupanje, ribar ga čita drukčije.

Gleda vrijeme, vjetar, val, temperaturu, ponašanje ribe i ono što mu je more prethodnih dana pokazalo. Zna gdje treba spustiti opremu i koliko treba čekati. Ipak, ni iskustvo nije dovoljno da bi se ulov mogao unaprijed predvidjeti. Upravo je u tome i posebnost ribarskog posla, svaki izlazak na more nosi neizvjesnost.

Krajem kolovoza to se možda najbolje vidi. Na površini je sve puno života. Brodice, kupači, jedrilice, gliseri. A nekoliko stotina metara ispod njih odvija se potpuno drugačiji svijet. Tamo nema ljetne gužve. Samo mrak, dubina i ribar koji čeka.

Od zvuka motora do šuma konopa

Zvuk paljenja motora. Šum mora uz bok broda. Zvuk konopa koji klizi preko palube. Udice, oprema, kratke upute i tišina dok se čeka. A onda stiže trenutak kada se parangal počne izvlačiti. To su zvukovi koji mogu ispričati više od bilo kakve statistike.

I upravo zato je ribar poput Stijepa Puljizevića odličan sugovornik za kraj kolovoza: umjesto da samo nabrajamo vrste ribe, slušatelju ili čitatelju možemo približiti kako izgleda jedan običan dan čovjeka kojemu je more radno mjesto.

Većina u kolovozu broji dane do kraja godišnjeg odmora, a ribari broje nešto drugo – udice, metre konopa, dubinu i ono najvažnije: što je more tog dana odlučilo dati. A kako kaže Puljizević, ribe ima. Samo je treba znati pronaći, i prihvatiti da je nekad ima manje.