Stradun – prva dubrovačka društvena mreža: bez lajkova, bez mobitela, ali s puno više emocije

Stradun nekad nije bio isključivo turistička atrakcija do mjere da ponekad ne vidiš kamen od mnoštva turista. Takvo je bilo vrijeme naših roditelja, baka i djedova, kada se jedva čekalo da sunce zađe, obuče se ono najbolje iz ormara i – skala u Grad.

Sa svih strana slijevalo se prema Stradunu. Sa Pila, Ploča, Gruža, Lapada, Konavala, Župe… svi su putevi vodili na isto mjesto. A onda bi započelo ono što su Dubrovčani oduvijek jednostavno zvali – “lizanje Straduna”.

Od Velike Onofrijeve do Zvonika, pa natrag. Pokraj Katedrale, kroz ulicu od Puča, pa opet na Stradun. I tako satima. Nitko nije gledao na sat, jer nije bilo razloga žuriti. Najvažnije je bilo biti viđen i vidjeti drage ljude.

Posebna priča bili su izlozi. Današnjima će možda zvučati neobično, ali upravo su oni bili najdraže mjesto za predahnuti. Nasloniš se na izlog i promatraš život kako prolazi. Jedni su gledali tko je sve došao u Grad. Drugi su odmjeravali modne kombinacije jer, budimo iskreni, Stradun je oduvijek bio najljepša modna pista pod vedrim nebom. A treći… treći su bili toliko zadubljeni u razgovor da ne bi primijetili ni vlastitu mater kako prolazi pokraj njih.

A gdje je bila romantika?

Bila je upravo na tim izlozima.

Koliko je samo ljubavi tamo započelo. Koliko je zagrljaja ostalo zapisano u kamenu Straduna. Naslonjeni jedno uz drugo stajali su “golupčići”, uvjereni da cijeli svijet postoji samo za njih. Preko puta bi se krišom izmjenjivali pogledi. Momci bi se pravili važni i nedostižni, a djevojke bi se, čim okrenu glavu, hihotale prijateljicama uz ono bezvremensko: “Pogledao me!”

Jedan pogled bio je dovoljan da se o njemu priča danima. Jedan zajednički krug Stradunom značio je više nego danas stotine poruka. Nije bilo interneta, nije bilo društvenih mreža, nije bilo tipke “sviđa mi se”. Ako ti se netko sviđao, morao si doći u Grad. Morao si skupiti hrabrost, pogledati ga u oči i nadati se da će se taj pogled vratiti.

Danas Stradunom prolaze neka nova lica. Čuju se jezici sa svih strana svijeta, fotoaparati i mobiteli zamijenili su one duge razgovore uz izloge. Grad je i dalje prekrasan, ali ritam života više nije isti.

Mnogima bi danas “lizanje Straduna” bilo staromodno, možda čak i pomalo neugodno. A zapravo, bila je to najljepša društvena mreža koju je Dubrovnik ikada imao – bez interneta, bez ekrana i bez filtera. Samo ljudi, osmijesi, pogledi i srce.

Ipak, vjerujemo da još postoje oni rijetki, mladi ljudi koji su, kako se kaže, rođeni u krivo vrijeme. Oni koji bi radije sat vremena šetali Stradunom nego pet sati gledali u ekran. Oni kojima jedan iskren pogled vrijedi više od stotinu lajkova.

Možda se vremena mijenjaju, ali uspomene ne blijede. A romantika koja je nekad živjela na dubrovačkom kamenu nije nestala. Samo je, poput oseke koja se tiho povlači, otplovila u more povijesti… čekajući da je se netko ponovno sjeti.

Naslovna fotografija preuzeta je s Interneta. Autor nepoznat.