Nema doktora, odgajatelja…, ma nema veze, samo četiri općine u županiji imaju mjere za privlačenje kadra, neki planiraju

Dok se Hrvatska već godinama suočava s nedostatkom liječnika, nastavnika, odgojitelja i drugog stručnog kadra, većina gradova i općina u Dubrovačko-neretvanskoj županiji još uvijek nema razvijene lokalne mjere kojima bi privukla ili zadržala deficitarne stručnjake.

Pokazuju to podaci istraživanja o demografskim mjerama jedinica lokalne samouprave za 2026. godinu, prema kojima samo četiri od 22 grada i općine u županiji provode konkretne programe usmjerene na privlačenje i zadržavanje deficitarnog kadra.

Najzastupljenija mjera su stipendije. Njih provode Blato i Konavle, pri čemu Blato, uz stipendiranje, ulaže i u podizanje kvalitete obiteljskog života i roditeljstva, nastojeći stvoriti uvjete koji će dugoročno potaknuti ostanak mladih obitelji i stručnjaka.

Lastovo se odlučilo za drukčiji pristup. Kao otočna općina, provodi mjere stambene potpore, odnosno osigurava najamninu i režijske troškove, ali i financijske potpore poput većih plaća i subvencija. Upravo su troškovi stanovanja jedan od najvećih razloga zbog kojih stručni kadar teško dolazi ili ostaje na hrvatskim otocima.

Stambene potpore jedina su mjera koju provodi i Trpanj, gdje lokalna samouprava također nastoji olakšati dolazak stručnjaka osiguravanjem smještaja.

Sedam gradova i općina navodi kako trenutačno nema takve programe, ali ih planira uvesti. To su Dubrovnik, Korčula, Mljet, Orebić, Pojezerje, Smokvica i Vela Luka. Njihovi odgovori pokazuju da postoji svijest o problemu, no konkretne mjere tek su u fazi planiranja.

S druge strane, čak jedanaest jedinica lokalne samouprave navodi kako ne provodi nikakve mjere za privlačenje deficitarnog kadra niti ih zasad planira uvoditi. Među njima su Dubrovačko primorje, Janjina, Kula Norinska, Lumbarda, Metković, Opuzen, Ploče, Slivno, Ston, Zažablje i Župa dubrovačka.

Podaci pokazuju da su lokalne politike u ovom području još uvijek prilično skromne. Dok se pojedine sredine odlučuju za stipendije ili pomoć pri rješavanju stambenog pitanja, većina gradova i općina još nema razvijene modele kojima bi konkurirala drugim sredinama u privlačenju liječnika, nastavnika, odgojitelja i ostalih stručnjaka čiji je nedostatak sve izraženiji.

Posebno je zanimljivo da upravo otočne sredine, koje se tradicionalno suočavaju s najvećim problemima dostupnosti kadra, među rijetkima nude konkretne stambene i financijske poticaje. To potvrđuje kako lokalne samouprave sve više prepoznaju da plaća nije jedini faktor pri odabiru mjesta rada, nego da su osiguran smještaj i kvaliteta života često presudni za dolazak i ostanak stručnih ljudi.

Iako pojedini gradovi i općine najavljuju uvođenje novih programa, podaci pokazuju da će Dubrovačko-neretvanska županija, želi li odgovoriti na sve izraženiji nedostatak stručnog kadra u obrazovanju, zdravstvu i drugim javnim službama, morati znatno snažnije uključiti lokalne zajednice u stvaranje poticajnog okruženja za život i rad.