SVETIŠTE USPOMENA Svijeće u trošnoj kapelici uvijek gore, vjernici pišu ‘Ivore sine, završi školu’…

Na putu prema vratima od Ploča nalazi se jedno od onih mjesta koja mnogi prolaznici primijete tek usput, ali ga rijetki koji uđu zaborave. U jednostavnoj zidnoj niši stoji kip svete Terezije od Djeteta Isusa – Male Terezije – okružen svijećama, cvijećem i tragovima brojnih tihih zaustavljanja.

Na prvi pogled prostor djeluje skromno, gotovo zapušteno. Zidovi nose tragove vremena: izblijedjela žbuka, ogrebotine, urezana imena i poruke posjetitelja. No upravo taj sloj vremena daje mjestu poseban karakter. Kapelica ne djeluje kao muzejski eksponat ni kao uređena turistička točka, nego kao živo mjesto pobožnosti koje još uvijek prima prolaznike i molitve.

Kip svete Terezije prepoznatljiv je po jednostavnom karmelićanskom habitu i ružama koje simboliziraju njezino poznato obećanje da će „slati kišu ruža“ kao znak blizine i milosti. Upaljene svijeće i cvijeće pokazuju da ovo mjesto nije zaboravljeno – netko ovdje i dalje dolazi, zastane i ostavi trag.

No upravo zato otvara se pitanje: treba li ovakvo mjesto obnoviti?

Jedan pogled govori da bi restauracija bila dobrodošla. Zidovi su oštećeni, površine istrošene, a prostor bi uz pažljivo konzervatorsko uređenje mogao dobiti dostojanstveniji izgled i zaštitu od daljnjeg propadanja.

Drugi pogled, možda još zanimljiviji, kaže da se vrijednost ove male kapelice krije upravo u njezinoj nesavršenosti. U gradu koji je velikim dijelom restauriran i uređen, ovakva mjesta još uvijek nose osjećaj spontanosti i svakodnevice. Natpisi na zidovima, koliko god bili estetski upitni, postaju neformalna kronika prolaznika – trag ljudi koji su ovuda prošli, zastali ili ostavili misao.

Možda zato pravo pitanje nije treba li kapelicu potpuno obnoviti, nego kako je očuvati, a da ne izgubi ono što je čini posebnom.

A upravo taj tihi, pomalo rustikalni karakter možda je ono zbog čega se ova mala kapelica svete Terezije pamti više nego neka savršeno obnovljena pročelja.