U skrivenoj dubrovačkoj uličici izvan turističkih ruta vrata ateljea uvijek su otvorena, netko samo proviri

Dok tisuće turista svakodnevno prolaze Stradunom tražeći najpoznatije vizure Dubrovnika, samo nekoliko koraka dalje, u jednoj od tihih kamenih uličica, nastaju neki sasvim drugačiji prizori grada. Skriven od najveće vreve, atelje umjetnice Lene Kramarić mjesto je gdje se ideje, emocije i prizori iz mašte pretaču na platno, a slučajni prolaznici nakratko zastanu kako bi Dubrovnik doživjeli iz druge perspektive – umjetničke.

Otvorena vrata ateljea privlače poglede znatiželjnika. Neki samo provire, neki zastanu nekoliko minuta, a neki uđu i započnu razgovor. Upravo su ti susreti, kaže umjetnica, jedan od najljepših dijelova njezina posla.

-Mislim da me vide i zamijete, a dobijem i pokoju pohvalu i kritiku. Nisam koncentrirana toliko na prodaju i turizam, iako je lijepo kad se nešto i proda. Ponekad kad sam fokusirana na rad i vidim da netko ulazi, prođe mi misao: „Evo, sad će me prekinuti i nešto pitati, priča kroz smijeh.

Umjetnost je dio njezina života otkad zna za sebe. Nakon dulje stanke koju je uzela nakon rođenja najmlađeg djeteta, ponovno se vratila radu u ateljeu. U međuvremenu su se, kaže, nakupile brojne ideje i vizije koje sada postupno pronalaze svoj put do platna.

Kada smo je zatekli, radila je na manjim formatima, upravo onima koji među posjetiteljima najčešće pronađu put do novog doma.

-Ne očekujem neke velike kupnje. Češće se prodaju manji radovi, ali to nije ono što me najviše vodi, objašnjava.

Za Lenu je važnije nešto drugo. Smatra kako njezin atelje, bez obzira na broj prodanih slika, doprinosi identitetu Dubrovnika kao kulturno-povijesnog prostora. Umjetnost, kaže, ne bi trebala biti samo dekoracija grada, nego njegov živ i prisutan dio.

Upravo ta misao otvara i jedno šire pitanje o kojem se, smatra, premalo govori.

-Znam načuti vodiče kako tijekom tura govore da je Dubrovnik grad umjetnosti i da ovdje djeluje puno lokalnih umjetnika. Onda se pitam: „Zašto im to pričate?“ Jer nisam sigurna da je to danas baš tako, kaže.

Njezina opaska otvara temu koja zaslužuje zasebnu raspravu: koliko danas u Dubrovniku zaista djeluje lokalnih umjetnika i može li se grad, unatoč bogatoj kulturnoj povijesti, i dalje smatrati živim umjetničkim središtem ili je taj identitet sve više vezan uz prošlost i turističku promidžbu.

No, unatoč tim pitanjima, svakodnevica u ateljeu donosi trenutke koji potvrđuju vrijednost onoga što radi.

-Ispunjava me kada s nekim mogu razgovarati malo dublje o umjetnosti. Posjetitelji ili domaći ljudi često podijele kako je netko iz njihove obitelji ili prijatelja također umjetnik pa pitaju mogu li fotografirati mene ili moje radove kako bi im pokazali. Takvi razgovori ostanu mi u sjećanju, govori.

U vremenu kada se umjetnost često promatra kroz tržišnu vrijednost, broj prodanih radova ili interes turista, Lena podsjeća na njezinu drugu dimenziju – onu koja povezuje ljude, otvara razgovore i stvara prostor za razmjenu ideja.

Iza vrata malog ateljea, skrivenog od glavnih turističkih ruta, ne nastaju samo slike. Nastaje prostor dijaloga, kreativnosti i susreta koji Dubrovnik čine gradom živih priča, a ne samo kulisom za razgledavanje.