Talijani iznajmljivačima uzimaju četvrtinu zarade, a Grci i 47 posto pa se nitko ne buni, a u nas…

Hrvatska je ponovno u stanju kolektivne uzbune. Razlog? Najave novih poreznih izmjena i antiinflacijskih paketa koji bi trebali podignuti dosadašnje smiješno niske paušale po krevetu. Dežurni kritičari i udruge iznajmljivača već prognoziraju propast obiteljskog turizma i slom domaće ekonomije. No, kada se domaća kuknjava stavi u kontekst realnih europskih brojki, postaje jasno da naši iznajmljivači ne žive u poreznom paklu, već u zaštićenom rezervatu kakav ne postoji nigdje u Europi.

Uzmimo za primjer Italiju, našeg izravnog turističkog konkurenta. Tamošnji privatni iznajmljivači ne plaćaju porez u nekakvim fiksnim, simboličnim iznosima po krevetu, već državi daju čistih 21 posto ostvarenog dohotka od kratkoročnog najma. Kako bi doskočila onima koji su od iznajmljivanja napravili ozbiljan biznis , vlada premijerke Giorgie Meloni uvela je zakonsku izmjenu kojom se ta stopa penje na čak 26 posto za svakoga tko iznajmljuje više nekretnina. I što se dogodilo? Ništa. Nitko ne najavljuje prosvjede, niti talijanski iznajmljivači prijete zatvaranjem škura na prozorima svojih venecijanskih ili rimskih apartmana. Oni jednostavno plaćaju porez na profit, svjesni da infrastruktura i gradovi u kojima zarađuju koštaju.

Italija pritom uopće nije radikalan primjer u Europi. Pogledajmo Španjolsku, europsku turističku velesilu. Tamo građani Europske unije na dohodak od iznajmljivanja nekretnina plaćaju fiksnu stopu od 19 posto, dok za državljane trećih zemalja taj porez raste na 24 posto. U Grčkoj se porez na kratkoročni najam naplaćuje progresivno, pa startna stopa iznosi 15 posto za niže prihode, a u slučaju veće zarade penje se na vrtoglavih 35, pa čak i 45 posto.

Da stvar bude još gora ako pojedinac (fizička osoba) u Grčkoj iznajmljuje tri ili više nekretnina u kratkoročnom najmu, država ga više ne tretira kao privatnog iznajmljivača. U tom slučaju mora se registrirati kao tvrtka/obrt, što znači da plaća porez na dobit, ali postaje i obveznik plaćanja PDV-a (koji u Grčkoj iznosi 24%), te raznih dodatnih lokalnih i turističkih pristojbi po svakom noćenju.

A gdje je tu Hrvatska? Kod nas se porez godinama plaćao kroz paušal koji je u nekim sredinama iznosio mizernih 20 do 40 eura po krevetu – godišnje! Pazite godišnje. To znači da bi jedan jedini krevet otplatio svoj cjelogodišnji porez državi nakon samo jedne noći u špici sezone. Sve ostalo što bi se zaradilo u idućih devedeset dana ide iznajmljivaču ravno u džep, bez ikakvog poreza. Čak i s najavljenim povećanjima paušala, domaći porezi na kratkoročni najam i dalje ostaju na razini statističke pogreške u usporedbi sa zapadnom Europom.

Nevjerojatno je s koliko se agresije i otpora u Hrvatskoj dočekuje svaki pokušaj uvođenja reda u stambeni i turistički sektor. Dok se rad u ovoj zemlji oporezuje nemilosrdno, rentijerski mentalitet se mazi i pazi kao nacionalno blago. Svaki put kada država smiješno malo digne ionako najmanji iznos kojeg iznajmljivači plaćaju u Europi od iznajmljivanja apartmana, javlja se narativ o „ugroženim malim ljudima koji samo krpaju kućni proračun”.

Pravi, profesionalni iznajmljivači koji drže visoku razinu usluge i ulažu u svoje objekte nemaju razloga za strah – oni će zaraditi i s višim porezom, baš kao što zarađuju njihove kolege u Toskani ili Andaluziji. Činjenica je da su Hrvati navikli na lagodan život od brze i lake rente, bez ikakve odgovornosti prema zajednici i infrastrukturi koju njihovi gosti itekako troše. Vrijeme je da shvatimo – ako želimo europske bolnice, ceste i javne usluge, onda moramo početi plaćati i europske poreze.