OBRANA KORČULE Predstava koja nas je izula iz cipela, tri profe, tridesetak srednjoškolaca, Blaćani, Pupnaćani, Lumbarjani i Žrnovci “budale”

Više od četiri i pol stoljeća nakon što je korčulanski kanonik i kroničar Antun Rozanović zapisao priču o obrani Korčule 1571., događaju u kojem je odigrao ključnu ulogu, njegova povijesna kronika dobila je novi život na kazališnim daskama i to u izvedbi Dramske družine „Osvit“ koja je Korčulanima poklonila najbolji mogući dar povodom važne obljetnice.

Radi se o jednom od najneizvjesnijih i najvažnijih trenutaka u dugoj i turbulentnoj povijesti Korčule. Napad Osmanlija dogodio se 15. kolovoza, velika osmanska flota, predvođena Uluz-Alijem, napala je otok i grad s mora i kopna. Kako su mletački knez i vojska pobjegli iz grada, obranu su preuzeli Korčulani i to muškarci, žene i djeca, pod vodstvom arhiđakona Antuna Rozanovića. Nakon dva dana neriješene bitke, zapuhala je orkanska bura, turci su se nasukali na mrkentu, sakrili u Žrnovskoj Banji te potom produžili vjerojatno prema Lepantu.

Čak 455 godina kasnije, tri korčulanske profesorice pretočile su dio otočne i gradske povijesti u scensku priču za novu generaciju publike. U krcatoj kino sali Centra za kulturu prošlog četvrtka, malo tko je očekivao ono što je doživio. Mnogi su Korčulani prije Glorije Petković, profesorice Hrvatskog jezika i književnosti, Josipe Favro Kurtović, također profesorice Hrvatskog jezika i književnosti te Ines Peručić Blitvić, profesorice Geografije u Srednjoj školi Petra Šegedina iz Korčule, pokušavali na primjeren, suvremen i publici zanimljiv način obilježiti i Korčulanima približiti važnost tog povijesnog događaja, no nikome osim njima to nije pošlo za rukom u ovolikoj mjeri!

Scenarij i suvremenu dramsku adaptaciju izvornog Rozanovićeva teksta potpisuje prof. Ines, koja je kroz autorsku reinterpretaciju i dramaturške intervencije povijesni predložak približila današnjem vremenu i publici. Iako će se možda čitatelji začuditi kako jedna profesorica zemljopisa potpisuje režiju povijesne kazališne drame s jakim elementima humora, suvremenici prof. Ines znaju odakle dolazi njen poriv za teatrom. Ona je, naime, članica posljednje generacija dramske skupine pok. Andrije Biliša, tzv. Meštra, žrnovskog dramaturškog virtuoza i pionira suvremenog, otočnog dječjeg kazališta krajem prošlog stoljeća.

Svatko, tko je s Meštrom imao priliku surađivati ili raditi, nosi u sebi njegov duboki potpis i trag kao najljepši dio djetinjstva, a to je prof. Ines priznala i na samom kraju predstave. Ipak, nije upala u očitu klopku imitacije i zanosa, već je napisala i s kolegicama Glorijom i Josipom, na kazališne daske postavila novi, svježi, potentni, punokrvni, dinamičan i prije svega autentičan scenski rukopis koji je cijelo vrijeme trajanja predstave, otprilike 35 minuta, u publici izazivao interakciju, angažman, dobacivanja, smijeh… Ukratko, ovacije! 

Dramaturška linija, kad je povijesni događaj u pitanju, nije ideal kojeg je teško dohvatiti. Publika je znala o čemu se radi, a kako i ne bi, ipak se radi o jednom od najvažnijih trenutaka korčulanske povijesti. Da se kojim slučajem Korčula, tog burnog kolovoškog dana, nije obranila od Turaka, možda bi i otočani, poput aktualnih Lelekica, od svojih nona baštinili tradiciju tetoviranja kršćanskih tetovaža. U ovom je slučaju najveći izazov bio kako iskoristiti prostor prilično velike pozornice za družinu koju ne čine profesionalni glumci, kako osmisliti scensku dinamiku i redateljski koncept kojeg mogu pratiti djeca u srednjoj školi, a da će se svidjeti publici koja ne ide redovito u kazalište, pritom pazeći da bude primjeren obljetnici, ali i dosljedan povijesti.

Kako bi sve to dostigle, ove tri profe su okupile tridesetak učenika korčulanske srednje škole, ako ne i više, a svaki je od njih dobio jednako važan zadatak. Bio je to vrhunski casting. Ne samo što se tiče uloga koje su podijeljene savršeno prikladno karakteru svakog srednjoškolca (da, u Korčuli se svi međusobno poznajemo), već i u odabiru talenata za scenografiju, kostimografiju, muziku i svjetlo. U današnje vrijeme okupiti toliki broj srednjoškolaca, iz različitih razreda, i onda s njima četiri mjeseca, popodnevima, subotama, praznicima (…) pripremati predstavu iz čistog larpurlartizma i ljubavi prema gradu, uspjeh je sam po sebi i svjedoči iskrenom odnosu profesorica, učenika i grada. Korčulanski su srednjoškolci ginuli za predstavu, vidjelo se to u svemu što su na pozornici napravili, zato i jesu bili tako dobri!

Bila je to njihova predstava, osjetilo se to u svakom od deset činova na koje je podijeljena radnja. Svaki je čin donio korak naprijed u radnji, ali i različite sudbine stvarnih likova ondašnje Korčule koji su portretirali različite slojeve društva. Sekvence su bile kratke, dinamične i nabijene emocijom ili humorom, a simbolički soj „Obrane Korčule“ je na momente djelovao profesionalno i vrlo aktualno.

Trenutak u kojem mletački knez Antonio, kojeg je bravurozno odglumio Matij Šeparović te koji pokušava na lukav i prepreden način pobjeći iz Korčule kako bi spasio živu glavu od Turaka, na informaciju da je u pomoć Korčulanima došlo najviše Žrnovaca komentira – „A ti Žrnovci su budale“ i to uz činjenicu da je i sam Žrnovac, u sali punoj Žrnovaca, momenat je kad je publika grohotom pukla u smijeh uz glasne ovacije. Da je pozornica bila samo malo bliže publici, bez „tartan staze“, odnosno da smo bili u kazalištu, a ne u kino sali, slobodno bih taj trenutak mogla nazvati elizabetinskim kazalištem!

Nije samo knez Antonio bio urnebesan i bravurozan, uvjerljivost izvedbe zaista je iznenadila publiku. Emocija kojom su Nikol Skokandić i Alen Grbin prikazali zabranjenu ljubav između ribara Jerka i plemkinje Tereze Gabrielis natjerala nas je da promislilo je li u Korčuli zaista bilo i takvih sudbina?

Nervozni govor tijela Antuna Rozanovića, u izvedbi Draga Rosa, učinio je i nas u publici nervoznima jer će nas uskoro napasti Turci! Istina, Dragu su kazališne daske već poznate (pogotovo uloga svećenika), inače je član orebićke Amaterske kazališne družine Kušin, no njegove glumačke zrelosti i dominantne izvedbe ne bi se posramio ni Jonathan Pryce u Dvojici pape ili Game of thronesu.

Snažna scenska prisutnost, govor tijela i energija među „pučanstvom“, način na koji su glumci koristili prostor, ostavili su nas bez teksta. Udovica Katarina Rozanović u izvedbi Lucije Skokandić bacila nas je u očaj i tjeskobnu brigu za djecu.

A djeca… Jure Kurtović i Matij Blitvić, inače sinovi prof. Josipe i prof. Ines, maestralno su prikazali Hanibala i Hektora Vidalija, možemo im jedino skinuti kapu kao i onoj petorki koja je branila grad. Ali i svim ostalim glumcima, a bilo ih je ukupno 24, ne možemo pronaći zamjerku ni da baš hoćemo. Bravo!

Međutim, fantastična gluma samo je dio zaokružene predstave za koju smo poželjeli da traje barem još desetak činova. Između svakoga čina, pozornica i kino sala ostajala je minutu, dvije u potpunom mraku dok se pripremala scena. Tijekom pauze u neizvjesnosti nas je držala glazba koju je generirala prof. Josipa uz pomoć umjetne inteligencije u stilu i duhu 16. stoljeća. Scenografija je bila zapravo izvanredna, asketska, jednostavna, pomalo dječja, savršeno je otvarala prostor glumačkoj interpretaciji koja je tražila pažnju i fokus. Ekipa za scenografiju mudro je, zbog ograničenih mogućnosti, primat prepustila kostimografiji, a kako su otkrile profesorice, danima su prikupljali kartone, novine, kante jupola i druge potrebne materijale gdjegod su stigli, najviše u trgovini Jysk.

 

Kostimografija je izgledala kao da je ovog trena ispala iz HRT-ovog odjela za kostime i rekvizite televizijske i scenske produkcije. Dio kostima naručili su s platforme Temu, dio su izradili sami, a dio su posudili od lokalnih kulturno-umjetničkih društava, u prvom redu od KPD-a Bratska sloga, KUD-a Mišnjice i društva Moreška-Korčula. S rekvizitima su im pomogli i Mihovilci, odnosno bratovština Bratovština Blažene Djevice Marije od Utjehe – pojasa te žrnovski župnik don Jerko Ban.

Dvodnevnu bitku s Turcima tijekom obrane Korčule prikazali su sedmim kolpom viteške igre moreška koja i inače portretira borbu kršćanstva i Otomanskog carstva ili dobra i zla, kako vam je draže. Za tu su prigodu sedmi kolap batili srednjoškolci, članovi Moreška-Korčula i HGD Sv. Cecilija i to zajedno što je, priznala nam je prof. Josipa, bio jedan od najljepših trenutaka cijelog projekta. Dinamičnu izmjenu svjetla, zvukova i glazbe, što je bio prilično zahtjevan zadatak, bez greške su odradile Marija Skeleta i prof. Josipa.

Doživjeli smo tijekom predstave ono što se danas moderno naziva emotional rollercoaster. Žarko smo željeli da romantična ljubav Jerka i Tereze uspije, potom smo bili nervozni jer dolaze Turci, nakon čega smo se grohotom smijali mletačkom knezu i njegovim pokušajima da „da petama vjetra“. Divili smo se konciznosti i smirenosti arhiđakona Rozanovića čije ime danas nosi i jedna starogradska štrada, nervirali su nas učmali Korčulani koji su se htjeli prepustiti osmanskoj sudbini, a potom smo se divili njihovoj hrabrosti i domišljatosti kojom su obranili grad. Plakali smo više puta, od smijeha sigurno, ali i od ganuća, pogotovo kad je Katarina Rozanović, na samom kraju, istaknula kako su Korčulu obranili nepokolebljivost i odlučnost otočana sačuvavši je tako za svih nas u publici, ali i sve buduće generacije. Ipak, najemotivniji je bio završni govor prof. Ines.

„Cilj ovog projekta je da učenicima razvijemo ljubav prema kulturno-povijesnoj baštini, ali ne samo to. Želja nam je da se naši srednjoškolci za 20, 30 godina s nostalgijom sjećaju ove predstave kao što se i ja s nostalgijom sjećam kad smo s Meštrom glumili u Žrnovu prije 25 godina“, poručila je profesorica te je nastavila – „Predstava je posvećena svim Korčulanima, građanima, ribarima, brodograditeljima, trgovcima… U grad su dolazili ljudi iz drugih otočnih sela pomoći Korčulanima obraniti se od Turaka, došlo je 17 Blaćana, 8 Pupnaćana, 8 Lumbarjana te najviše Žrnovaca, njih 34! Korčulu su branile i žene, a najveća hvala petorici dječaka u dobi od osam do deset godina koji su hrabro branili svoj grad“.

Prije 455 godina Korčulu je trebalo braniti mačevima, ali nemojte misliti da je danas više ne treba braniti. Danas nema strašnih Turaka, no napada nas prebrz način života, ekrani, površnost i sve veća nezainteresiranost za vlastiti identitet i nasljeđe. Naša bogata kulturno-povijesna baština lako bi pala u zaborav da nema profesorica poput Glorije, Josipe i Ines, a s njom bi polako nestajalo i ono što mi zapravo jesmo, naš identitet, naš mentalitet, naš genetski kod.

Ne napadaju nas više osmanske galije, ali napadaju nas učmalost i ravnodušnost. Današnji srednjoškolci zatrpani su gradivom, pritiskom uspjeha i imperativom ocjena pa ponekad zaboravimo koliko je važno naučiti ih kako i zašto voljeti svoj grad. Zaboravimo dati im ulogu, pohvalu, priliku. Zato premijera prošlog četvrtka nije bila samo predstava. Bila je to mala (velika) obrana Korčule!

Korčulani, Žrnovci, Lumbarjani (…) još su jednom jednom obranili svoj grad i otok, hrabro, dostojanstveno i samouvjereno, baš kao u kolovozu 1571. Poruka je zapravo vrlo jednostavna – ljubav, pažnja i vrijeme koje ulažemo u djecu uvijek se vraćaju višestruko. I baš tako branimo obitelj, grad i domovinu, ne od mačeva i galija, već od suvremenih oblika otuđenosti, površnosti i bezličnosti koje polako nagrizaju društvo.

I zato, Gloria, Josipa i Ines – hvala vam.

Foto: Tomislav Samošćanec, video: Dora Lozica