NOVI TRENDOVI “Nisam se pretplatila na tvoj podcast”: Glasovne poruke ili moderna napast?

Nekad smo jedni drugima pisali SMS-ove od dvije rečenice. Danas nam stižu glasovne poruke od četiri minute, često snimljene usred prometa, kuhanja ručka ili šetnje Stradunom. Netko ih obožava jer štede vrijeme i prenose emociju, a netko pri samom zvuku notifikacije dobije — stres.

Glasovne poruke posljednjih su godina postale jedan od najčešćih oblika komunikacije. WhatsApp je opciju glasovnih poruka službeno uveo 2013. godine, a danas se, prema podacima kompanije, svakodnevno pošalje više od sedam milijardi glasovnih poruka diljem svijeta.

Dok jedni ne mogu zamisliti dan bez “voicea”, drugi bi ih najradije zabranili. O toj digitalnoj podjeli razgovarali smo s dvije Dubrovkinje — Majom Čebulc, velikom ljubiteljicom glasovnih poruka, i Marijom Pajić Bačić, koja ih, kako sama kaže, “toliko mrzi da ne može vjerovati da je uopće snimila glasovnu poruku na ovu temu”.

“Glasovne poruke su mi spasile odnose”

Za Maju Čebulc glasovne poruke nisu hir ni trend, nego praktičan alat modernog života.

“Ja sam osoba koja može pričati do zauvijek i glasovne poruke su za mene bile savršen alat komunikacije. Tipkanje mi je apsolutno gubljenje vremena. Moram stati, uzeti mobitel u obje ruke i tipkati, dok ovako mogu staviti slušalice, raditi tisuću stvari po kući i pričati”, govori Maja.

Kaže kako su joj glasovne poruke posebno važne jer kroz glas puno lakše prenosi emociju.

“Koliko puta smo krivo shvatili napisanu poruku? Glas ipak prenosi emociju, ton, šalu… Ljudi često vole moje glasovne jer budu zabavne, nekad i zapjevam na kraju”, kroz smijeh priča.

Dodaje kako su joj upravo glasovne poruke pomogle održati bliske odnose s prijateljima koji žive daleko.

“Najbolja prijateljica i ja funkcioniramo tako godinama. Imamo djecu, obitelji, posao i ne znam kad bismo uspjele sjesti na telefonski razgovor od sat vremena. Ovako jedna pošalje kad stigne, druga posluša kad može. Doslovno su nam spasile odnos.”

“Kad vidim poruku od tri minute, dođe mi slabo”

S druge strane, Marija Pajić Bačić priznaje da joj glasovne poruke izazivaju gotovo trenutačnu nervozu.

“Kad vidim da mi je netko poslao glasovnu od tri minute, pomislim: ‘Oprosti prijateljice, ali nisam se pretplatila na tvoj podcast’”, govori kroz smijeh.

Za nju je komunikacija jednostavnija kada osoba nazove ili napiše poruku.

“Uvijek imam problem gdje ću to poslušati, tko je oko mene, hoće li svi čuti razgovor… To mi je samo stres. Imam osjećaj kao da sam dobila domaću zadaću koju moram preslušati.”

Posebno je nerviraju ljudi koji glasovne poruke snimaju u javnosti. “Ne razumijem ljude koji hodaju ulicom i glasno snimaju voice poruke. Ne zanimaju me tuđi razgovori. Zovite osobu ili napišite poruku.”

Ipak, priznaje da postoje situacije u kojima glasovne imaju smisla. “Ako netko vozi, trči za djetetom ili stvarno ne može tipkati — okej. Ali u svim drugim situacijama i dalje biram običnu poruku.”

Generacijska podjela ili samo stvar navike?

Zanimljivo je da obje sugovornice zapravo govore o istoj stvari — vremenu. Dok Maja smatra da glasovne poruke štede vrijeme i omogućuju održavanje odnosa u ubrzanom načinu života, Marija smatra da upravo one troše njezino vrijeme i koncentraciju.

Maja vjeruje da su glasovne poruke prirodna prilagodba modernom tempu života.

“Danas više nitko nema vremena sjediti sat vremena na telefonu kao nekad. Život prije i danas jednostavno nisu isti.”

Marija, s druge strane, smatra da tehnologija ponekad nepotrebno komplicira komunikaciju.

“Ja više volim knjigu nego audioknjigu, pa je valjda logično da više volim i napisanu poruku nego glasovnu.”

Glasovne poruke: spas ili digitalni zamor?

Istina je vjerojatno negdje između. Glasovne poruke mnogima su olakšale komunikaciju, posebno u vremenu multitaskinga, vožnje i stalne žurbe. Istovremeno, drugima predstavljaju digitalni zamor i još jednu obvezu u danu prepunom notifikacija.

Jedno je sigurno — rijetko koja stvar danas toliko podijeli ljude kao mali mikrofon u kutu WhatsAppa.

A ako pitate Mariju, njezin je stav potpuno jasan: “Ovo je bila moja posljednja glasovna poruka. Hvala lijepa i doviđenja.”