OBITELJSKA SUPERPRIČA Kad sam rodila trojke nisam znala što ću. Srce je lupalo od straha i panike

Kad utihne kuća, Leila Dilberović gleda svoje troje djece i zaplače: “Tad shvatim da su oni cijeli moj svijet”

Život Leile i Denisa Dilberovića promijenio se u jednom trenutku – i to trostruko. U njihov dom stigle su dvije djevojčice i jedan dječak, a s njima i potpuno novi ritam života, bez puno sna, bez predaha, ali s ljubavlju koju, kako kažu roditelji, prije nisu mogli ni zamisliti.

Dok mnogi na spomen trojki prvo pomisle na slatke prizore i neodoljive bebe, stvarnost iza zatvorenih vrata puno je zahtjevnija. Dani su ispunjeni hranjenjem, uspavljivanjem, plačem i stalnim trčanjem od jedne bebe do druge. Ipak, upravo u tom kaosu Leila je, kaže, pronašla snagu za koju nije ni znala da postoji.

“Srce ti lupa od straha, ali nemaš vremena stati”

Prisjećajući se prvih dana kada je ostajala sama s bebama dok je suprug Denis radio, Leila iskreno priznaje kako ju je bilo strah.

„Mislim da sam prvo pomislila: ‘Bože, kako ću ja ovo?’ Kad ostaneš sama s tri mala bića koja te trebaju u istom trenutku, srce ti doslovno lupa od straha i panike“, govori.

No vrlo brzo shvatila je da nema puno prostora za strah ni razmišljanje.

„Kako sam 90 posto vremena sama s njima jer muž radi, jednostavno sam morala naučiti. I onda s vremenom shvatiš da majčinstvo stvarno izvuče neku nevjerojatnu snagu iz žene. I danas imam teške dane, ali više nikad ne sumnjam da mogu.“

Blažena tišina nakon dana punog kaosa

Najemotivniji trenutci dolaze tek navečer, kada kuća konačno utihne.

„Kad konačno zaspu i prvi put nastane ta blažena tišina, gledam ih kako mirno spavaju jedno kraj drugog i nekad mi stvarno dođu suze na oči“, priznaje Leila.

Upravo tada, kaže, najjače osjeti koliko joj se život promijenio. „Shvatiš da su ta tri mala života zapravo cijeli tvoj svijet. To su trenuci kad osjetim koliko je sve ovo veliko, teško, ali i nestvarno lijepo.“

“Ljudi vide slatke bebe, ali ne vide iscrpljenost”

Trojke mnogima izgledaju kao prizor iz filma, ali iza fotografija i osmijeha krije se svakodnevna borba s umorom i iscrpljenošću.

„Ljudi često kažu: ‘Ajme, kako slatko’, ali ne vide neprospavane noći, hranjenje jedno za drugim i trenutke kad nemaš vremena ni sjesti ni udahnuti“, govori Leila.

Dodaje kako se ponekad čini da cijeli dan samo trče od jedne bebe do druge. „Trojke jesu predivne i poseban su Božji blagoslov, ali iza tog slatkog sna krije se ogroman fizički i emocionalni izazov.“

Danas Leila bez problema prepoznaje koja beba plače i što joj treba već po prvom zvuku. „Naučila sam funkcionirati s minimumom sna, uspavati jednu bebu, drugu hraniti, a treću držati u naručju. Prije trudnoće nisam mogla zamisliti da čovjek može toliko dati od sebe, a opet svaki dan pronaći još malo snage“, kaže.

Veliku pomoć, priznaje, ima u svojoj majci i svekrvi, ali i suprugu Denisu koji nakon posla preuzima bebe, hrani ih i uspavljuje kako bi Leila barem nakratko predahnula.

„Nekad je spas samo skuhan ručak ili pola sata sna dok netko pričuva bebe. To možda zvuči kao sitnica, ali kad si mama trojki, takve male stvari doslovno te spase fizički i psihički.“

Svaka beba već ima svoj karakter

Iako su još mali, njihove osobnosti već polako dolaze do izražaja.

„Nevjerojatno mi je koliko su različiti od prvog dana. Jedna odmah daje do znanja kad nešto želi i mislim da će biti pravi mali šef. Druga je puno mirnija i nježnija, a treća uvijek drži atmosferu“, kroz smijeh priča Leila.

Usred svih izazova ostali su i trenuci koje nikada neće zaboraviti.

„Jednom su sve tri plakale u isto vrijeme, jedna je povratila po meni, druga je trebala jesti, a treća se nije dala spustiti ni sekunde. Sjećam se da sam stajala usred tog kaosa i mislila da ću se raspasti od umora. Danas se tome smijem jer sam tada prvi put shvatila da mame stvarno mogu puno više nego što misle.“

Prije nego što su bebe stigle, Leilu je najviše plašilo jedno pitanje — hoće li svima moći dati jednako ljubavi.

„Iskreno, to mi je bio najveći strah. Bojala sam se da neću moći svima dati jednako, pogotovo jer sam često sama s njima. Ali onda shvatiš da se ljubav ne dijeli, ona samo raste.“

Kaže da svaki njihov osmijeh i zagrljaj napravi mjesta za još više ljubavi u njezinu srcu.

„Naravno da nekad imam grižnju savjesti da nisam stigla svima dati dovoljno pažnje u istom trenutku, ali vjerujem da oni osjećaju koliko su voljeni svake sekunde.“

“Kad svi zaspu, iscrpljena sam… ali i najsretnija mama na svijetu”

Na kraju dana, kada kuća ponovno utihne, emocije su pomiješane — umor, sreća, zahvalnost i ljubav koju je teško opisati riječima.

„Nekad jedva stojim od umora i imam osjećaj da sam dala zadnji atom snage. Ali onda ih pogledam kako spavaju i srce mi bude toliko puno da zaboravim na sve teško“, kaže Leila.

I upravo u toj rečenici možda najbolje stane cijela priča obitelji Dilberović. Jer njihov život danas možda jest kaotičan, neispavan i potpuno drukčiji nego prije — ali istovremeno i ljepši nego što su ikada mogli zamisliti.