Od ratne 1992. do 2026. nova generacija batila morešku baš kako treba, pljesak trajao pet minuta

Kino dvorana Centra za kulturu Korčula na Uskrsni ponedjeljak bila je puna k’o šipak. Dodavale su se stolice, sjedilo se po skalinama, brojna je publika nestrpljivo čekala trenutak kad će nova generacija moreškanata sv. Cecilije počet’ batit glasoviti mačevalački ples. I vrijedilo je čekati!

„Moreška je bila toliko dobra, mladost je bila toliko srčana da je pljesak trajao punih pet minuta!“, oduševljeno nam je ispričala Stanka Amadeo, članica HGD-a Sv. Cecilija, mužikantica i pjevačica kojoj zahvaljujemo na pripremljenom materijalu.

Nije samo Stanka bila oduševljena, doslovno su svi iz kino sale sinoć izašli s jednakim ushitom. Izlazak mladih moreškanata po prvi put na pozornicu, kako bi izveli prilično zahtjevan i kompliciran mačevalački ples, koji je usto jedan od najprepoznatljivijih simbola ne samo Korčule, već i cijelog otoka i Dalmacije – tradicionalno je popraćen velikom tremom i nervozom. Ipak, ove godine nova generacija moreškanata Hrvatskog glazbenog društva Sv. Cecilija pokazala je da za nervozu nije bilo potrebe, morešku su batili fenomenalno, hrabro, žestoko, baš kako treba!

Njihov je mentor i voditelj Branimir Baždarić, dugogodišnji član Sv. Cecilije, moreškant koji je dobio novu ulogu i to onu najtežu i najodgovorniju, ulogu učitelja. Nakon odličnog nastupa, bilo je očito da je i učitelju i učenicima pao kamen sa srca, a mladi voditelj Baždarić održao je dinamičan, emotivan i prije svega zabavan i humorističan govor. Tijekom govora, na prisan je način predstavio svakog moreškanta ponaosob, a svakome je uručio i Monografiju Društva, autora Franka Oreba.

Izdvojit ćemo njih nekoliko, iako su svi jednako zaslužni za fantastičan nastup. Bulu je izražajno i u svom prepoznatljivom stilu interpretirala Lucija Skokandić. Kao što je Baždarić naglasio, Luca je odlična u svemu što radi, a radi zaista puno toga, od sviranja violine, pjevanja u zborovima i klapama do sviranja lijerice u KUD-u Mišnjice iz Žrnova. Uloga Bule kruna je njenih mnogobrojnih talenata. U ulozi Crnoga kralja briljirao je Luka Brkić dok je smireni i stabilni Otmanović bio Mate Ojdanić, kako su ga ocijenili gledatelji. Bili kralj, najveći i najjači među mladićima i skoro najmlađi, dobio je ovacije publike. Osmaš Lovre Risterski nije samo Bili kralj, on je i mladi hrvatski vaterpolski reprezentativac, kako je istaknuo Baždarić, a inače nastupa za KPK. Voditelj nije krio ponos i oduševljenje.

„Što reć’ na ovo ljudi iza mene, generalna proba je bila ajme Bože, ali ja sam vjerovao u njih. Aplauz koji je onoliko dura sve govori. Kad su tek krenuli s probama, nisu mogli učinit par sklekova, ali su radili, trenirali nakon probi i mislim da je to urodilo plodom“, rekao je Baždarić napominjući da ne može preuzeti sve zasluge. Pomogli su mu, kako je istaknuo, mnogi, a izdvojio je Mateja Bokšića, Martina Boškovića, Franka Terzića, Hrvoja Sansovića i Roka Tasovca.

„Moram zahvaliti još jednoj osobi. Jedan stariji čovjek sjedi u zadnjem redu orkestra. On je moj otac. Teo Divić me naučio morešku, ali otac me naučio što moreška i Sv. Cecilija znače i kolika je, u punom smislu, vrijednost tradicije i zalaganja za njeno očuvanje“, zahvalio je mladi voditelj ocu, Tončiju Baždariću, koji je zaista svojim radom i djelovanjem, istinskom ljubavi prema Korčuli, zadužio ne samo HGD Sv. Cecilija, već i brojna druga društva, udruge, organizacije i inicijative.

Baš je Tonći Baždarić jedan od članova Uprave koji su 1991. godine obnovili HGD Sv. Cecilija na nasljeđu istoimenog najstarijeg Hrvatskoj pjevačkog društva u Dalmaciji, osnovanog 1883. godine, a današnji predsjednik Društva Velebit Veršić prisjetio se u svom govoru i drugih.

„Ponosni smo što smo sljedbenici najstarijeg pjevačkog Društva u Dalmaciji. Misao vodilja tadašnjih osnivača bila je da učenjem i gajenjem narodne, hrvatske pjesme oplemenjuju srca mladeži, čuvstva prema jeziku i običajima, da čuvaju i brane svoje svetinje te da budu svoj na svome. Potom dolazi Drugi svjetski rat i Društvo se gasi, no prije 35 godina, grupa entuzijasta i domoljuba, vođeni ljubavlju prema rodnom kraju i običajima, odlučuju obnoviti Sv. Ceciliju“, svečano je podsjetio predsjednik Veršić.

Prva Uprava radila je u sljedećem sastavu; Darinka Krstulović, predsjednica, Lea Čumbelić, dopredsjednica, Jagoda Bonguardo, tajnica, Željko Skorin, blagajnik, Ivan Sardelić Šore, član, Pero Brčić, član Tonči Baždarić, član i Tonči Gatti, također član. Veršić je pritom podsjetio i na one kojih više nema, Andro Nola, Todor Tasovac, Jakov Brale Depolo i Mile Depolo. Od članova prve Uprave Društva preminuli su Jagoda Bonguardo i Tonči Gatti.

Međutim, Veršić je u obraćanju spomenuo još jednu paralelu koja je u sali stvorila most među generacijama. Još se jednom u povijesti dogodilo da mladi moreškanti prvi put izlaze na pozornicu na Uskrsni ponedjeljak i to 1992. godine. Bio je to nastup ispred katedrale sv. Marka koji je, usred ratnog vremena i teške psihoze, među Korčulanima probudio uzbuđenje i zajedništvo.

Moreškante su tada predvodili redom Pero Lucin kao Crni kralj, Darko Tarle kao Bili kralj, Todor Tasovac kao Otmanović i jedinstvena Nora Krstulović u ulozi Bule.

Kako je zapisano u Orebovoj Monografiji, batilo se u deset parova jer je toliko odora bilo sašiveno za prvi nastup. U izvješću sačuvanom u društvenoj arhivi stoji da se moreška prvi put poslije puno godina batila na način “kako su to činili naši stari”, bez skraćivanja pojedinih figura, uz pratnju glazbe Krste Odaka, po izvornom dramskom tekstu, a lica moreškanata koji su predstavljali neprijateljsku vojsku obojena su u crno. Moreškante su tad uvježbali Mario Penjak, Ante-Tonči Baždarić i Mato-Teo Divić, a Bulu, ni manje-ni više, nego glumac Tonko Lonza, profesor na Kazališnoj akademiji u Zagrebu.

Morešku su tada batili bili moreškanti redom Željko Pirović, barjaktar, Nikša Fabris, Andro Nola, Milo Nola, Željko Tkalec, Tonči Granić, Tomislav Sansović i Dino Matković. Crni moreškanti bili su Boris Stražičić, barjaktar, Jakov Brale Depolo, Mile Depolo, Nikša Curać, Željko Skorin, Duško Ojdanić i Ivo Lešaja.

U kino sali su, na Uskrsni ponedjeljak 35 godina kasnije, sjedili mnogi sudionici tog povijesnog nastupa. Svjedočili su novom poglavlju iste priče, a neki su od njih, poput Baždarića i Duška Ojdanića, vidjeli svoju djecu kako ispisuju nove stranice povijesti Sv. Cecilije.  Ta filmska paralela zaokružila je svečani izlazak mladih moreškanata te je još jednom potvrdila važnu činjenicu. Činjenicu da je moreška je puno više od plesa. Ona je živo tkivo identiteta koji raste i pada zajedno s Korčulanima.

FOTO: Edon Krasniqi, Stanka Amadeo, CZK

VIDEO: Stanka Amadeo