Jeste li prepoznali ovu plavu teću? Pročitajte kako je jedna doktorica u nju smjestila cijelo djetinjstvo

Dr. med., univ. mag. sanit. publ. Ivana Portolan Pajić, istaknuta je hrvatska liječnica i stručnjakinja za javno zdravstvo, trenutačno na poziciji ravnateljice Uprave za zdravstvenu zaštitu u Ministarstvu zdravstva RH.

Dr. Portolan Pajić već dugi niz godina obnaša visoke upravljačke funkcije, bila je načelnica Sektora za primarnu zdravstvenu zaštitu i zdravstveni turizam, gdje se fokusirala na reformu domova zdravlja i jačanje preventivnih programa. Bila je je i dugogodišnja zamjenica pročelnika Gradskog ureda za zdravstvo Grada Zagreba. U tom je razdoblju bila ključna figura u razvoju gradskih socijalno-zdravstvenih programa, posebice onih usmjerenih na mlade i ranjive skupine.

Po struci je doktorica medicine, a dodatno se usavršila u području javnog zdravstva, stekavši titulu sveučilišne magistre. Medijima te stručnim i institucionalnim krugovima, poznata je kao nacionalna koordinatorica brojnih javno-zdravstvenih kampanja, aktivna je u promicanju mnogih nacionalnih, preventivnih programa, a danas sudjeluje u ključnim projektima modernizacije hrvatskog zdravstva, uključujući digitalizaciju i reorganizaciju bolničkog sustava.

Široj javnosti, dr. Pajić Portolan je poznata po čestom pojavljivanju u udarnim informativnim emisijama na raznim medijima, od televizijskih kuća, do radija i portala. Ozbiljni izraz lica ublažavaju izrazito ugodna vanjština i prijatni formalni, ali opušteni narativ kojim komunicira važne službene stavove i izazove zdravstvenog sustava, a obli vokali otkrivaju i jug Dalmacije koji, ni da hoćeš, ne možeš falit.

Doktorica je, naime, rođena otočanka i to iz jedne od najstarijih korčulanskih obitelji Portolan. Ljubav prema rodnom gradu, običajima, ljudima, tradicijama i bogatom kulturno-povijesnom nasljeđu Korčule ne skriva. Dapače, njene su društvene mreže pune nježnih i nostalgičnih crtica kojima pokušava trenutke svog vlastitog djetinjstva i Korčule kakva je nekad bila sačuvati od zaborava. Na takav način i opisuje svoje priče – kao hommage jednom životu kojeg više nema, a za kojim čeznemo.

Posebno me je oduševio njen tekst o Velikom petku kojeg je objavila na Facebooku. Iako sam otočanka, poznam uglavnom njenu profesionalnu stranu te sam je uvijek gledala kao ozbiljnu i uspješnu liječnicu. Tim me više iznenadila literarna sposobnost da me riječima vrati u vlastito djetinjstvo, slike babe i dide na Veli petak, mirise, okuse i zvukove prošlosti.

U priči o današnjem danu, za vjernike važnom i jedinstvenom liturgijskom događaju, dr. Pajić Portolan mistiku obreda, procesije i Muke Gospodnje prikazuje kroz – prikle. Možda zvuči banalno, ali to nisu bilo koje prikle, nisu to fritule s Dubai ili bijelom čokoladom i s mrvicama. To su pocukarane, friško pofrigane, od patata tuste, babine prikle iz velike plave teće za Veliki petak. Prikle koje više ne možemo probati ni kupiti, bez obzira koliko novaca i vremena imali na ovom svijetu. Čitajući njen krati, ali sadržajem krcati tekst, moji su baba i dida u momentu oživjeli, oživjeli su mirisi friganja na kominu, mirisi pepela i nafte tijekom procesjuna, mirisi nagorene lovorike i vreli vosak po rukama i ja sam se jedan tren vratila tamo gdje smo gotovo svi bili najsretniji, u djetinjstvo.

Za Veliki petak to isto želim i vama, zato prenosimo tekst dr. Ivane Portolan Pajić u cijelosti, uz još jednu dobru vijest. Kako nam otkriva doktorica, u planu joj je do Božića izdati vlastitu zbirku naziva Priče iz tinela, a uskoro će vam bit jasno zašto je to dobra ideja.

Na Veli petak

U maloj, uskoj kuhinji stare kuće na Punti Jurani, Anka je kuhala svoja najbolja jela. Pašticade, brodete, popare, pekla je klašune i cukarine, a u Veloj setemani frigala je najbolje prikle.

Pravila ih je od skuhanog i protisnutog krumpira, brašna „koliko popije“, s rakijom, suhvicama, bajamima i orasima sitno narezanima, izgratanom koricom domaćeg limuna i naranče i s onim nečim što se ne može riječima opisat.

Tijesto za prikle mijesilo se s kvasom uvečer, dizalo se cijelu noć u velikom, plavom, emajliranom loncu, najvećem kojeg sam ikad vidjela.

Rano ujutro bi započelo friganje. Prvo da nono Mate može degustirat, malo za obid pa malo za dunda Iva, za babu, za tetu Anku, za suside, tetu Tinku i Pjerinu i za sve one namjernike koji su opijeni mirisom prikala dolazili u staru kuću na Punti Jurani.

U velikoj terini na stolu, u tinelu stare kuće na Punti Jurani, prikle su ukrašene štikadentima čekale svoje poklonike, caklile su se posute cukarom i mirisale su da si se i samo od toga mirisa moga najesti.

Oko podne prikle su se već naveliko frigale, u dvi teče da bude brže, a zabruškanima i pocukaranima priklama punile su se velike škatule obložene bijelim, masnim papirom i tako sve do večeri.

Procesija je Velikog petka, noć stotina svijeća, zvona ne zvone, a kroz korčulansku noć odzvanjaju tužni zvuci škrgutaljki i glasovi korčulanskih kantadura: „Smili nam se, tužni smili“.

Raspet je, mučen i pokopan, tužna povorka završava, bratimi odlaze u svoje crkve. gdje ih čekaju prikle iz korčulanskih kuhinja.

Prije zore ide se s Križem Priko gora… Još malo i Isus će uskrsnuti i otkupiti grijehe svijeta.

foto: AI Ilustracija, privatni album