Kapović: “Nema intervencije bez adrenalima, ne stavljamo cijenu na život – jer nema reprize”

U povodu Međunarodnog dana civilne zaštite u fokus stavljamo ljude koji djeluju tiho, bez reflektora, ali uvijek prvi kada je najteže. Jadran Kapović, gorski spašavatelj Stanice Dubrovnik Hrvatske gorske službe spašavanja, jedan je od njih. Upravo u toj jednostavnoj tituli skriva se filozofija služenja zajednici.

Jer iza svake akcije, svake sirene i svakog poziva na broj 112 stoje ljudi koji su odlučili biti tu kad drugima ponestane snage, znanja ili nade.

 Iako građani danas dobro poznaju rad HGSS-a, jedna zabluda i dalje postoji.

“Možda je najveća zabluda da smo na plaći. A u principu smo svi dobrovoljno tu i nemamo nikakvu naknadu.”

HGSS-ovci su volonteri. Ljudi koji svoje slobodno vrijeme, znanje i vještine stavljaju na raspolaganje potpunim neznancima.

“Kao što se ni sloboda ne prodaje za sva blaga svijeta, tako ni mi ne stavljamo cijenu na život. Jer je to najvrjednije što imamo. Nepovratno je. Nema reprize.”

Adrenalin dolazi tek poslije

Spašavanje na terenu često zvuči kao scena iz filma – stijene, noć, nevrijeme i neizvjesnost. No Kapović objašnjava da stvarnost izgleda drukčije.

“Kroz naše intenzivne tečajeve učimo menadžerirati emocije – svoje i unesrećenih. S godinama stekneš iskustvo da možeš kontrolirati adrenalin i fokusirati se isključivo na akciju.”

Zanimljivo je da težinu situacije ponekad osvijeste tek naknadno. “Dogodi se da tek na analizi poslije shvatimo koliko je nešto bilo ozbiljno. Taj adrenalin dođe naknadno kao neki ‘kick’ koji nas je cijelo vrijeme držao fokusiranima.”

Iako živimo uz more, HGSS nije “morska” služba.

“Mi smo gorska služba spašavanja, a ne morska. Na moru ne djelujemo samostalno. Možemo se priključiti ako možemo pomoći, ali primarno spašavamo u brdima.”

Dubrovačko-neretvanska županija, kaže, geografski je šarena – otoci, brda, jezera, speleološki objekti i sve više planinarskih staza.

“Sve je više ljudi u prirodi i to je lijepo za vidjeti. Ali prirodu treba poštovati.”

Opasnije je podcijeniti prirodu

Na pitanje što je teže – spašavati nekoga tko je precijenio sebe ili nekoga tko je podcijenio prirodu – odgovara bez zadrške: “Puno je opasnije podcijeniti prirodu. Čovjek koji precijeni sebe doći će do točke kad će shvatiti da mu sposobnosti nisu dovoljne. Ali priroda nema empatije. Ona ne prašta greške.”

Dodaje da priroda uvijek ima “asove u rukavu”.

“Odgovornost uvijek kreće od nas samih. I drago mi je vidjeti da se ljudi sve više educiraju – idu u planinarske škole, uče orijentaciju, smanjuju rizik na najmanju moguću mjeru.”

HGSS-ov posao je ozbiljan. Odluke koje donose često znače razliku između života i smrti. Ipak, dogodi se poneka situacija koja izmami osmijeh.

“Jednom nas je gospođa nazvala jer joj je jaketu otpuhalo na bor za vrijeme jakog juga pa je pitala možemo li doći riješiti situaciju. Savjetovali smo joj da pričeka buru – jer puše s druge strane, pa će joj možda vratiti jaketu na balkon.”

Prioriteti su, jasno, uvijek oni najteži.

Svi zajedno činimo sustav

Na Međunarodni dan civilne zaštite Kapović posebno naglašava važnost zajedništva.

“Nismo samo mi dio sustava. Tu su i vatrogasci, Crveni križ, statičari iz Centra za potres i inženjerstvo, ravnateljstvo Civilne zaštite. Svi zajedno činimo jedan sustav koji se trudi pomoći ljudima.”

Ističe i važnu ulogu lokalne koordinacije: “Ravnateljstvo civilne zaštite ima prostorije odmah kraj Stanice Dubrovnik i Centar 112 preko kojeg dobivamo obavijesti. Svi zajedno radimo na tome da budemo što bolji i što povezaniji.”

Poruka građanima je jasna i snažna:

“Kad ljudima treba pomoć, mogu se osloniti na nas. I neka znaju – ako dođe netko od operativnih snaga sustava civilne zaštite, od tog trenutka sve kreće na bolje.”

Na dan kada slavimo sustav koji stoji iza sigurnosti građana, riječi Jadrana Kapovića podsjećaju na ono najvažnije – iza svake uniforme stoji čovjek. Volonter. Susjed. Netko tko je odlučio da će, kad zatreba, biti tu.

Međunarodni dan civilne zaštite nije samo datum u kalendaru. To je podsjetnik da sigurnost nije slučajnost, nego sustav – i prije svega ljudi. Ljudi koji volontiraju, koji ostavljaju svoje obitelji usred noći, koji treniraju godinama da bi u presudnom trenutku ostali mirni.

A kako kaže Kapor, kad na teren dođe netko od operativnih snaga civilne zaštite – od tog trenutka stvari kreću na bolje.

Možda je upravo u tome srž cijele priče: negdje, kad nam zatreba, postoji netko tko neće pitati “zašto”, nego samo – “gdje si?”.