Za njega je Hajduk životna priča: To je osjećaj pripadnosti, prkosa, ponosa, Dalmacije, materine suze i klapske pjesme

Na dan kada rođendan slavi splitski ponos, simbol Dalmacije, prkosa i identiteta – HNK Hajduk Split – emocije su snažnije nego inače. Za mnoge je to nogometni klub. Za Ivicu Hajdića, to je životna priča.

Povodom Hajdukova rođendana, Ivica je podijelio iskrene, duboke i osobne misli – o djetinjstvu, obitelji, tribini, Torcidi i vjeri da će „bijeli brod“ zaploviti sretnijim morima.

„Hajduk je za mene više od kluba“

Kad ga netko pita što mu je Hajduk, Ivica ne nudi kratki odgovor.

„Kad me netko pita što je meni Hajduk, rekao bih da je Hajduk za mene više od kluba. To je osjećaj pripadnosti, prkosa, ponosa, Dalmacije, materine suze i klapske pjesme. Teško je nekome doista opisati što znači Hajduk.“

Za njega, to nije samo navijanje.

„Hajduk nije samo klub za nas koji navijamo za njega, koji smo se nekako rodili uz Hajduka, koji proživljavamo sve njegove uspjehe i neuspjehe kroz emociju. To nije samo odnos prema klubu, nego osjećaj pripadnosti, dio naše biti. Jednostavno, nema tih atributa ni izraza kojima bi se mogla iskazati ta ljubav prema klubu za koji se živi, diše i – mogu slobodno reći – umire. Znam da bi svatko to rekao za svoj klub, ali kad izgovorite ‘Hajduk’, to je ipak nešto više. U samoj toj riječi već je puno toga rečeno.“

 

Djetinjstvo uz radio i nedjeljne strepnje

Ivica se vraća u osamdesete, u vrijeme kada su se utakmice slušale na radiju, a nedjelja je imala poseban značaj.

„Moram se vratiti u svoje djetinjstvo, početkom i krajem osamdesetih, za vrijeme bivše države. Kao dijete sam nestrpljivo čekao nedjelju. Kada bi na radiju rekli ‘a sada vrijeme za sport i glazbu’, moj brat Niko, rođak Jerko i ja čekali smo svaku vijest. Strepili smo, plakali uz poraze. To vam uđe u genetiku, uđe u srž čovjeka, postane dio njegove biti. I tada Hajduk postane nešto puno više.“

Devedesete su donijele prve odlaske na stadion i emociju koja se pamti cijeli život.

„Početkom devedesetih, kao petnaestogodišnjak, počeo sam ići na prve utakmice. Taj osjećaj kad dođete na puni sjever, kada vas preplavi pozitivna energija, to vas osvoji za cijeli život. Posebno pamtim utakmicu Lige prvaka protiv Anderlechta, kada smo pobijedili 2:1. To nikada neću zaboraviti. A da ne govorim o silnim putovanjima Torcide u Dubrovnik, kada sam u više navrata išao autobusom s legendarnim Nikom Šeputom, koji je organizirao ta putovanja. To su bili posebni dani, posebni trenuci i emocije koje se ne mogu opisati – one se moraju doživjeti.“

 

Obitelj u bijelom

Ljubav prema Hajduku u obitelji Hajdić nije pojedinačna priča – ona je zajednička.

„Cijela moja obitelj dio je Hajduka. Svi smo učlanjeni u Društvo prijatelja Hajduka Mljet, kojeg sam i sam suosnivač. Sa svojim malim sinom Markom, koji ima šest godina, idem na utakmice i to mi je najveće zadovoljstvo.“

Posebno ga dirne kada vidi da se tradicija nastavlja.

„Kad vidite da vaše dijete ide stopama kojima ste vi kao dijete hodali, onda se sjetite stiha: ‘i kad ne bude nas bilo, pivat će se pisme naše’. Mi možda nismo takozvana ‘hardcore’ Torcida, ali smo Društvo prijatelja Hajduka. A Hajduk bez svojih navijača, bez Torcide, ne bi bio Hajduk. To su jednostavno dva tijela – jedna duša.“

 

„Sve prolazi, a Hajduk živi vječno“

Na kraju, poruka je jasna i emotivna.

„Za kraj mogu samo poželjeti sretan rođendan našem Hajduku. Neka iza nas ostane sve ono loše što se godinama događalo, iako je bilo i lijepih trenutaka. Mi navijači često smo fokusirani na ono loše jer smo željni i gladni trofeja. Vjerujemo da će se dogoditi taj upravljački ‘salto mortale’ i da će naš bijeli brod konačno zaploviti boljim i sretnijim morima. Jer sve prolazi – samo Hajduk živi vječno.“

Na današnji dan, dok se slavi rođendan kluba koji je obilježio generacije, priče poput ove podsjećaju zašto HNK Hajduk Split nikada nije bio samo nogomet.

Za neke je to klub.
Za Ivicu Hajdića – to je život.