ALARMANTNI PODACI: Djeca na Internetu žive paralelni svijet, a roditelji ne znaju što se tamo događa!

Povodom Dana sigurnijeg interneta razgovarali smo s Ninom Crnogorac Šabić, psihologinjom iz Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije, o opasnostima koje danas vrebaju online, ali i o onome o čemu se još uvijek premalo govori – mentalnom zdravlju djece.

I dok se najčešće spominju virusi i hakerski napadi, stvarni problem često je puno bliže.

„Najviše se priča o virusima i hakerskim napadima, ali važno je obratiti pažnju i na mentalno zdravlje djece, posebno na cyberbullying i lažno predstavljanje. Djeca često ne znaju s kim zapravo komuniciraju“, upozorava psihologinja.

Osim virtualnog nasilja, tu su i lažne nagrade, sumnjive reklame i razne prijevare koje mogu privući i djecu i odrasle.

Gotovo polovica djece roditeljima ništa ne govori

Posebno zabrinjava podatak da gotovo polovica djece nikada ne razgovara s roditeljima o neugodnim iskustvima na internetu.

„Ključno je razviti odnos povjerenja. Djeca moraju znati da im nećemo vikati ni okrivljavati ih, nego da smo tu da ih zaštitimo“, ističe.

Roditelji promjene mogu primijetiti kroz ponašanje, povlačenje u sebe, lošije rezultate u školi, izbjegavanje razgovora, razdražljivost ili potištenost nakon korištenja mobitela i računala.

„Važno je da roditelji znaju što njihova djeca rade na internetu i da redovito s njima razgovaraju o tome.“

Sve što objavimo – ostaje

Psihologinja naglašava kako djeca, ali i odrasli, često imaju lažan osjećaj sigurnosti.

„Na internetu ne vidimo tko nas gleda i zato se osjećamo sigurnije. Ali sve što jednom objavimo – fotografije, komentari, poruke – može se kasnije pronaći i iskoristiti protiv nas.“

Lažni profili i anonimnost dodatno potiču agresivno ponašanje.

„Kad smo zaštićeni iza lažnog imena, imamo osjećaj da nemamo odgovornost. U stvarnom životu rijetko ćemo nekoga uvrijediti licem u lice jer postoji neposredna posljedica.“

Alarmantni podaci

Podaci koje iznosi psihologinja posebno su zabrinjavajući.

Gotovo svako dijete u dobi od 9 do 11 godina ima roditeljsko dopuštenje za pristup društvenim mrežama, iako je zakonska dobna granica 13 godina.

Gotovo svako treće dijete između 9 i 17 godina komuniciralo je s osobom koju nikada nije upoznalo uživo.

Svako osmo dijete od 12 do 14 godina, te svako četvrto dijete od 15 do 17 godina uživo se susrelo s osobom koju su upoznali preko interneta.

„Ti su podaci prilično alarmantni. Djeca ne znaju tko će ih dočekati – druga djeca, grupa koja će ih ismijavati ili fizički napasti, ili odrasla osoba s lošim namjerama.“

Što učiniti ako dijete postane žrtva?

Prva reakcija roditelja često je ljutnja. No ona ne smije biti usmjerena prema djetetu.

„Ako roditelji krenu okrivljavati dijete, automatski se stvara zid. Važno je dati do znanja da smo tu za njih, da ih razumijemo i da ćemo učiniti sve da se situacija riješi.“

Ako je riječ o problemu u školi, potrebno je uključiti razrednike, učitelje i stručnu službu. U slučaju ozbiljnijih prijetnji ili nepoznatih osoba, treba se obratiti policiji.

Najvažnije je – reagirati.

Internet može biti prostor znanja i zabave, ali bez nadzora i razgovora može postati i prostor ozbiljne opasnosti. A prvi korak sigurnosti uvijek je – otvoren razgovor.