BEZ KUMPANJIJE NEMA NI SMOKVICE Upoznajte mladoga kapetana Antonija Pecotića Barana

Smokvičanin, suprug, sin, profesionalni vojnik, nogometaš, vinar… Sve je to otočanin Antonio Pecotić (30), no za njega jedna uloga ovih dana pobjeđuje sve druge i to ona najplemenitija, najčasnija i trenutačno najteža, uloga kapetana VU Kumpanjija iz Smokvice!

Gospa Kandalora obilježava se 2. veljače, a to je ujedno najvažniji i najsvečaniji dan za sve stanovnike malog, pitoresknog naselja Smokvica, domovine autohtone sorte pošip u srcu otoka Korčule. Kad dođete u Smokvicu, čini vam se da ste zalutali u francusku Provansu, kamene štrade iz kojih izviruju stare škure, sukulenti iz starinskih arula, bogumile iz drvenih nadvratnica, kapari iz starih meja… Kuće se naslanjaju jedna na drugu u nepravilnim redovima formirajući male, mediteranske dvore u kojima se miris vinskog mošta miješa s vonjima trava, majčine dušice, kadulje, morača…

Iako su smokviški prizori bajkoviti sami od sebe, 2. veljače cijeli prizor dobije emocijama nabijenu i estetski svečaniju notu jer je baš taj dan u davnoj i bogatoj, krvavoj i turbulentnoj povijesti otoka, odabran za Dan općine Smokvica i Dan Viteške udruge Kumpanjija Smokvica. I baš kao što su Josip i Marija donijeli dijete Isusa u Hram da ga na Svijećnicu prikažu Bogu, na taj dan sve smokviše obitelji prikazuju Bogu i narodu ono najvrjednije što imaju i što ljubomorno, s posebnom pažnjom, čuvaju i baštine, a to je tradicija, običaji i folklor.

Uoči Dana mjesta Smokvice i blagdana njihove nebeske zaštitnice, posjetili smo Antonija Pecotića Barana, mladog vojnika Hrvatske ratne mornarice (HRM) koji će ove godine povesti svoj treći po redu Ples od boja u ulozi kapetana, najvažnije figure stoljetnog lančanog plesa.

Antonija smo uhvatili u obiteljskoj vinariji Baran, u predjelu Smokvice iz kojeg pogled seže preko famoznog Smokviškog polja pa preko brijega na otvoreno more, sve do Glavata i lastovskih Sestrica i dalje prema pučini. Pogled kojeg ćete teško zaboraviti. U toploj vinariji koju vodi Antonijev otac Anito i majka Marina, miješaju se mirisi voćnog, svježeg pošipa, drniškog pršuta, pokošene trave i lijene kišice s uzbuđenjem mladog kapetana pred kojim je još jedan veliki i odgovorni zadatak, najvažniji u godini, ako ne i u životu.

Antonio nas je dočekao sa širokim smiješkom koji ne krije euforiju, radost i nervozu jer, zaista, život kapetana smokviške Kumpanjije ovih dana nije lak. Uhvatili smo ga između dvije probe tijekom kojih će ovogodišnji nastup uskladiti do najsitnijih detalja, a romantični prizor Smokviškog polja, melankolija pogleda prema jugu i ugodna ćakula motivirali su ga da nam ispriča svoju priču.

Antonio za sebe kaže da obožava sve što ima veze sa Smokvicom, da je veliki lokalpatriot i da su to vrijednosti koje ga najbolje opisuju i od kojih ne odustaje ni pod koju cijenu, a te navode prati i njegov životni put. Još kao dijete počeo je sa zapaženim nastupima za mali, ali slavni i, za otočne prilike, uspješni nogometni klub NK Jadran Smokvica, osnovan 1929. godine. Bio je najbolji strijelac, bio je jedan od pokretača svoje generacije, no dvije teške ozlijede koljena udaljile su ga s nogometnih terena. Ipak ne zauvijek, još uvijek je aktivan na zelenim terenima, no ne kao prije i s puno više opreza iz očitih, zdravstvenih razloga. Kaže da mu s 25 godina nitko nije mogao objasniti da više neće igrati nogomet, ali je realnost pokucala na njegova vrata nakon dvije teške i duge rehabilitacije.

Na služenje vojnog roka dragovoljno se prijavio 2015. godine kao 19-godišnji mladić. Kako se odmah istaknuo, nakon ročne vojske potpisuje ugovor s HV-om te mu je dodijeljena služba u Vojnoj luci Lora. Sve do 2024. godine služi u Splitu. Kao vojnik više je puta bio nagrađivan, a svakao treba istaknuti službeno priznanje ondašnje predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, vrhovne zapovjednice Hrvatskih oružanih snaga, za zasluge u odlično odrađenim vojnim vježbama.

Cijelo je to vrijeme živio na relaciji Split – Smokvica te je pomagao roditeljima u vinariji koju je tek trebalo „staviti na noge“. Zaneseno priča o teškoj smokviškoj vinogradarskoj i vinskoj povijesti koja je iz svojih izmučenih njedara i okrutnih vremena iznjedrila prvu zaštićenu vinogradarsku, autohtonu sortu u Hrvata, glasoviti pošip.

„Vinogradarstvo je u našoj obitelji od pamtivijeka, otac, dide, njegov dide… u obitelji su se prije osnivanja PZ Smokvica bavili vinarstvom jer u to vrijeme nisi imao kome prodati sirovinu, grožđe, a nakon što je Zadruga završila u stečaju, pošip doživljava svoje najteže godine, prodaje se ni za što. Zadnja berba za Zadrugu bila je 2010. godine, ali se par godina ranije slutilo da tu nema budućnosti. Uslijedilo je teških pet, šest godina za moju obitelj. I ne samo za moju već i za brojne smokviške obitelji koje i danas žive od vinogradarstva i vinarstva“, prisjetio se Antonio.

Međutim, Smokvičani su oduvijek bili dobrostojeći, znali su se izboriti, nisu nikad bili gladni i nikad ih nije bilo strah napraviti korak naprijed, primjećuje ponosno ovaj mladi kapetan, i to zbog svoje progresivnosti i radišnosti, ali trebalo je napraviti najvažniji i odlučujući korak.

„Smokvičani nisu u tom trenutku imali ideju kako pronaći model financiranja, kako započeti vlastite proizvodnje, mnogi su se prepustili slučaju. Moj je otac bio negdje između“, otkriva nam Antonio.

Ipak, na plećima mladog vojnika željnog dokazivanja i osiguravanja stabilnih uvjeta za one koje voli, u rodnom mjestu koje obožava, Barani intezivno razmišljaju o tome da započnu vlastitu proizvodnju, a Antonio je cijelo vrijeme na raspolaganju ocu čija se skepsa topila poput otočnog snijega. Vinarija Baran prvu berbu u novom podrumu zabilježila je 2018. godine, a uskoro grade i kušaonicu, baš onu iz koje se vidi polje i horizont na jugu tamo blizu Italiji, koja je danas omiljeno mjesto za brojne vinske ture, gastro i eno nomade, turiste, goste i posjetitelje, ali i Antonijeve sumještane koji baš tu rado slave važne životne trenutke, krštenja, vjenčanja, pričesti pa čak i rođendane. Kažu recenzije da je jedan od ključnih razloga uspjeha kušaone izvrsno vino, što možemo potvrditi, prekrasan pogled, za kojeg nema dvojbe i nasmijani, zgodni, elokventni, zanimljivi i dinamični domaćin, a to je možda i najbolji opis mladog smokviškog kapetana.

Antonio je imao mogućnost trajno ostat živit u Splitu, ali povratak na otok je bila jedina opcija, “Doma radim što volim, nogomet u Jadrana, lozje, vino, obitelj, prijatelji, običaji i kumpanjija“, priznaje nam. Iako je o svemu potonjem govorio s emocijama i oduševljenjem, njegova se retorika, kad je kumpanija u pitanju, još više produbljuje i dobiva posebnu težinu.

„Kumpanjija je nama u krvi od rođenja, još od malih nogu kumpanjija je sve, ne mogu vam to opisati riječima, poseban osjećaj. Jednostavno nema riječi s kojom bih opisao koju emociju kumpanjija u meni budi, nisu je još izmislili“, ozbiljno i koncentrirano zaključuje kapetan.

A imenovanje kapetanom VU Kumpanjija najveće je priznanje koje jedan Smokvičanin može dobiti za života. Antonijev otac bio je aktualni kapetan 17 dugih godina, a danas je još uvijek aktivan kao vojvoda koji gleda sina kako predvodi smokvišku drevnu vojsku. Ne sumnjamo da se u obitelji o kumpaniji govorilo svaki dan.

„Otkad razumijem što odrasli govore, uvijek se govorilo o kumpanjiji, za trpezom, u poju, u vinariji, može biti sto tema, ali jedna od njih je sigurno kumpanjija. Nema Smokvičanina koji kumpanjiju ne poštuje, možda neki nisu dobri za balat, možda neki nisu za društvo, ali nikad nećete čuti Smokvičanina da je rekao jednu lošu riječ za kumpanjiju. Ona je naš način života, ona je najvažniji i najveći dio našeg identiteta, bez kumpanjije nema ni Smokvice!“, zaključuje zaneseno Antonio.

Glavni, najsvečaniji i najvažniji godišnji nastup VU Kumpanjija iz Smokvice izvest će u ponedjeljak, 2. veljače, na središnjem trgu ispred župne crkve Očišćenja Marijina s početkom u 15 sati, a sutra vam donosimo nastavak ove zanimljive priče. Sad kad ste upoznali kapetana širokog osmijeha i zanimljivih razmišljanja, u nastavku priče doznat ćete o zakonima smokviške kumpanjije, o protokolu, odabiru kapetana, o dužnostima i obavezama kapetana i drugih članova vrste i Viteške udruge, o tijelima udruge te o tradiciji i običajima koje bez presedana prezentiraju na Gospu Kandaloru već stoljećima.

FOTO: VU Kumpanjija Smokvica, NK Jadran Smokvica, privatni album