ŽIVOT NA SJEVERU Kad se dah zaledi u zraku: druženje u Laponiji sa sobovima i – mrakom

Dok se mi u Hrvatskoj žustro raspravljamo je li „prava zima“ ona na -2, -5 ili -15 stupnjeva, na krajnjem sjeveru Europe minus ide toliko duboko da se brojke više ne doživljavaju racionalno. –38 °C nije samo temperatura – to je način života.

U finskoj Laponiji, gdje sunce zimi jedva proviri, a hladnoća „probija u dvije sekunde“, svake godine se nađe Dubrovkinja Jelena Ivanković sa svojom obitelji. Razgovarali smo s njom o svakodnevici na ekstremnom minusu, o djeci koja se bez straha igraju na snijegu, ali i o trenucima kad se i najhrabriji zapitaju: “Što je meni ovo trebalo?”

 „Moram ti priznati da je na minus 38 poprilično izazovno biti vani“, kaže Jelena bez uljepšavanja.
Izlazak iz kuće nije spontan čin – on se planira.

Prije nego se uopće otvore vrata, slijedi ritual oblačenja: tri do četiri sloja odjeće, termo donje rublje, debele čarape, nepropusne čizme, rukavice, kapa, šal…
„Nema ono ‘izletit ću samo do dućana’. U roku od dvije sekunde hladnoća probije.“

Ipak, izaći se mora – u trgovinu, u šetnju, u obilazak. Hladnoća se ne pobjeđuje, nego poštuje.

Djeca i zima: nema izgovora, samo bolja oprema

Posebno je zanimljivo kako se u takvim uvjetima snalaze djeca. Jelenin gotovo četverogodišnji sin Josip nema nikakvu dilemu.

– “Što ti se danas smrzlo?”
– “Nos, noge i ruke.”
– “A je li ti bilo lijepo?”
– “Svidilo mi se. Snijeg. I sobovi.”

Djeca u Finskoj izlaze van bez obzira na temperaturu – ali uz ozbiljnu opremu. Skafanderi, termo-odijela i čizme dizajnirane su baš za ovakve minuse. I ono što odraslima zvuči zastrašujuće, djeci je – normalno.

Jedno od najvećih iznenađenja za Jelenu bilo je – ponašanje ljudi.

„Bez obzira na sav led na cesti, nema prometnih nereda. Promet teče sasvim normalno.“

Automobili su prilagođeni zimama koje traju mjesecima – motori se griju, gume su posebne, a vozači strpljivi. Škole rade, trgovine su otvorene, život ne staje.
U Finskoj se ne čeka da uvjeti budu idealni – sustav je prilagođen realnosti.

Kad hladnoća postane ozbiljna

Iako sve ima svoju rutinu, postoje trenuci kad hladnoća pokaže zube.

„Rekla sam sama sebi u jednom momentu: ‘Ženo mila, što ti je ovo trebalo u životu?’“, priznaje Jelena, prisjećajući se dvosatne safari vožnje na otvorenom.

Unatoč termo-odjeći, hladnoća je probijala. Tijelo se smrzava, vrijeme se rasteže, a granica izdržljivosti postaje vrlo stvarna.
Ali, kako kaže – vrijedilo je. Doživljaj prirode, tišina snijega i ljepota Laponije brišu neugodu.

„Nije sve samo borba s hladnoćom“, kaže Jelena.
„Ima i svojih čari – nema virusa, nema bakterija.“

Zrak je kristalno čist, priroda netaknuta, a tišina gotovo nestvarna. Ljudi su mirniji, organiziraniji, povezaniji s okolinom. U ekstremu se, čini se, lakše razazna što je bitno.

Može li se čovjek naviknuti na ekstrem?

–38 °C nije granica izdržljivosti, ali nije ni za svakoga.
Navika dolazi s vremenom, uz disciplinu i dobru opremu. No poštovanje prema hladnoći ostaje zauvijek.

Kako kaže mala Josipova filozofija: „Ako odem da živim puno tamo , onda mi naraste brada, rekao je djed božićnjak.“
Možda baš u tome leži tajna – u prihvaćanju zime kao dijela života, a ne neprijatelja.

Laponija – dom sobova i sjeverne svjetlosti

U Laponiji ima više sobova nego ljudi, a tijekom zime sunce na nekim dijelovima ne izlazi tjednima. No zato noću nebo često zapleše u bojama aurora borealis, sjeverne svjetlosti – prizora koji se pamti cijeli život.

Možda je –38 °C ekstrem, ali u toj hladnoći skriva se jedna drukčija, tiša i iskrenija verzija života.
I upravo zato, neki se iz nje – više nikad ne vrate isti.