BOŽIĆ U UZNIŠTVU Polnoćka i molitva u hladnoj ćeliji i Gundulićevi stihovi o slobodi

Tihe božićne pjesme u logorskim sobama, skrivena krunica u čarapi i riža podijeljena tisućama zatvorenika svjedoče da Božić ne ovisi o slobodi tijela, nego o otvorenosti srca. Od kardinala Alojzija Stepinca i Marice Stanković do misionara don Danka Litrića, uzništvo je postajalo prostorom nutarnje slobode, koja odjekuje Gundulićevim stihom: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!“

Poznata je sudbina bl. zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, duhovnoga velikana sa zadivljujućim osjećajem slobode među zidinama lepoglavskoga zatvora (koji se uspijeva čak i šaliti na uzničku situaciju) i u kućnom pritvoru u Krašiću.

„Uz te gorke i teške časove bilo je i ugodnih, pobudnih i veselih. Dok su dva svećenika još bila zajedno s njim u Lepoglavi, proveli su Božić na najljepši duhovni način. Svaki je od njih služio tri sv. mise, jedan je drugome posluživao, i cijelo vrijeme prije podne od 7-12 sati proboravili su zajedno u kapeli u sv. tišini, molitvi i razmatranju božićne tajne.

„Ima i to svoj čar“, primijetio je nadbiskup, kad je kasnije o tom govorio.

U 12 sati pjevali su kažnjenici božićne pjesme s radiofonskim prijenosom, za koje su već 21. prosinca zamolili molitvenike, da ih što bolje nauče. Nadbiskup si je pribilježio u kalendaru:

‘Preč. Pavunić je plakao kod sv. mise nekoliko puta.’ Toga dana dobili su ovi svećenici dopuštenje, da smiju kroz dva dana zajedno s nadbiskupom blagovati.“

„Kardinal je slušao liječnike kao malo dijete. Boljelo ga je samo to, što mu nije bilo moguće služiti sv. misu. No, ipak je već u božićnoj noći mogao služiti polnoćku.

Na sam Božić izvadio mu je liječnik konce, jer je rana posvema zacijelila. Od Božića dalje mogao je redovito polaziti u crkvu, samo mu nije bilo dopušteno klečati,“ zapisao je o. Aleksa Benigar u knjizi „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal“, izdanoj u Rimu 1974., prenosi Hrvatska katolička mreža.