MISTERIJ ČEMPRESA Tužno stablo groblja ili stablo života, najstariji europski je tu, na otoku

Teško je proći kroz Dunave i ne ostati zapanjen čempresima koji naglašavaju tihu, a istovremeno zastrašujuću impozantnost konavoskih brda. Ustvari, čitave Konavle ispunjene su čempresima koji mirno i dostojanstveno streme ka visini. Onako vitke i uzvišene, kao da shvaćaju ono nešto što nama promiče, nalazimo ih na cijelom Mediteranu, a razloga je više. 

Osim što je zbog svoje dugotrajnosti čempres često korišten kao građevni materijal, njegova prisutnost nije samo praktične ili estetske naravi. Duboka simbolika čempresa seže daleko u prošlost, a botaničar dr. Ivan Šugar zapisuje kako čempres gotovo da nema premca među drvećem u religioznoj simbolici, počevši od najstarijih civilizacija Europe i Afrike, djelomično i Azije, pa do danas. Kako bismo dokučili pozadinu te simbolike i narodnih vjerovanja, obratili smo se etnologu Ivici Kipri, voditelju Etnografskog muzeja u Dubrovniku.

Simbol vječnosti

“Još od doba antike pa do danas čempres se smatrao simbolom vječnosti upravo zbog svoje dugotrajnosti. To je jedno tvrdo i žilavo drvo koje se često koristilo kao građevni materijal –  čempresove grede držale su podove u našim kućama, a njegove grane koristile su se u maslinarstvu. U tradicijskoj kulturi nalazimo još niz predmeta, poput mediteranskog tipa škrinje na kojima se, uz ostale, nalazi i mnoštvo motiva takozvanih cipresa, odnosno čempresa. Te su škrinje aluzija na antičke pogrebne sarkofage koji su također bili ispunjeni motivima čempresa. U ranom srednjovjekovlju, odnosno romanici, često ga se može vidjeti na kamenoj plastici u crkvama. Jer, kao što je simbol smrti i podzemnog života, čempres je i simbol vječnog života. To je neka njegova, možemo reći, dvostrukost”, pojasnio je Kipre.

Stablo čempresa upravo je zato i stablo groblja, tužno stablo, smatraju neki, koje zimzelenošću i dugotrajnošću simbolizira vječnost, a uzvišenošću krhku vezu živih i mrtvih. U grčkoj i rimskoj tradiciji povezan je s božanstvima podze­mlja i obno­vom života, u zoroastri­zmu čempres je simbol vječne vatre koji se poput plamena uzdiže prema nebu.

“Kod Slavena, ali i drugih naroda, u pjesmama se javlja kao arbor mundi, drvo života, ili axis mundi, os života, jer mu upravo visina, monumentalnost i dugotrajnost daju tu simboliku. Isto tako, postoji i vjerovanje da čempres nije dobro saditi oko kuće, jer se vjerovalo da ta kuća neće imati muških nasljednika, da neće uspjeti produžiti lozu. Tu je ponovno vidljiva aluzija na smrt, odnosno čempresi su bili nešto što se povezivalo s onostranim”, smatra Kipre.

Drvo života i smrti

Jedan od starijih europskih čempresa živi u Čari, a posađen je ispred crkve svetog Petra prije više od 400 godina kao simbol otpora otočanina Petra Crnomira Mlečanima. Za to vrijeme, njegov skoro pa vršnjak, kraj crkve Gospe od Karmena na Pelješcu navodno je spasio život njemačkom dezerteru iz Drugog svjetskog rata.

“Čempres je široko rasprostranjen u narodnoj tematici. Nalazimo ga i na pojedinim odjevnim predmetima. Često su to muški prsluci i kaputići, pogotovo na području Dalmatinske zagore. Uvijek su kombinirani sa simbolima drugih značenja, poput ptica, koje se vezuju uz vječni život. Kao što u antici kantarosi s jelenima i pticama simboliziraju izvor života, koji je kasnije u kršćanstvu vezivan uz Isusa. Ovdje je riječ o starijem prikazu vječnog života, odnosno rijeke smrti preko koje pokojnici prelaze na onu stranu”, zaključio je Kipre.

Jedan od poznatijih obožavatelja čempresa, Vincent Van Gogh, pred sam kraj života spoznao je njihovu ljepotu. Bilo je to kada su ga kroz prozor njegove bolničke sobe u psihijatrijskom sanatoriju u San Remyju u potpunosti zadivili provansalski čempresi. Postali su centralna tema njegovih zadnjih radova, a u tim posljednjim i bolnim trenutcima života u njima je vidio, kako je zapisao, povezanost neba i zemlje, veličanstvenost egipatskih obeliska, snagu i nadu.