Nema ni trenera, ni momčad, ni vođu, ali niti – opoziciju. I ‘beskompromisni komentator’ je u strahu

Tu vrstu petlje nema čak ni inače beskompromisni stručni komentator MaxSporta Joško Jeličić.

– Gabrielu Vidoviću treba objasniti tko je sve nosio Dinamovu desetku. Trebao bi s nje skinuti jedinicu, da mu na leđima ostane samo nula – razotkrio je Jeličić nakon poraza od Vukovara 0:1, očit Dinamov promašaj prijelaznog roka.

Duhovito, provokativno, polemično, ali i s dozom alibija u izričaju; pravo pitanje bilo bi – tko je Vidovića (pa i ostale šetače u Vinkovcima) doveo u Dinamo, tko je svetu Dinamovu desetku – Mlinkinu, Bobanovu, Modrićevu, Sammirovu… uopće dao nogometašu koji je u cijeloj prošloj sezoni u Mainzu i Bayernu skupio ukupno 70 minuta na travnjaku?

Boban, Zvonimir Boban – bio bi prava adresa za ovaj, pa i ostale nepregledne upitnike koji lebde iznad Dinama, drugoplasiranog u HNL-u nakon što je u pojačanja uložio gotovo 17 milijuna eura.

Pa kada već analiziramo zbog čega Dinamo nakon 11 kola gleda u leđa Hajduku, moramo se vratiti duboko u začetke ljeta, kada je Boban preuzeo žezlo i zasukao rukave. Ovo bi otprilike moglo biti pet uzroka Dinamovih posrtaja, odnosno gubitka čak 11 bodova u prvih 11 kola:

1) Dinamo je neočekivano za trenera angažirao čovjeka iz jednog osrednjeg hrvatskog prvoligaša, Slaven Belupa, trenera bez trofeja i bez karizme, za kojega je Dinamo – objektivno – prevelik iskorak.

2) Dinamo je u ljeto kod provjetravanja svlačionice zaboravio zatvoriti prozore pa je u nekoliko tjedana iz nje izletjelo gotovo sve što je u njoj vrijedilo (Baturina, Ristovski, Petković, Pjaca, Ademi…), a odjednom su u nju nahrupili igrači iz Španjolske, Alžira, Austrije, Njemačke, Škotske i Slovenije, te pojačanja iz Istre 1961, Lokomotive, Osijeka i Rijeke, uz spomenutog bayernovca Vidovića. Bila je ovo najveća igračka rekonstrukcija u Dinamovoj povijesti, u suprotnosti sa svim nogometnim zakonitostima; bila su to tri prijelazna roka u jednom. Dinamove izvedbe na terenu posljedica su ovog transfernog roller-costera.

3) U Dinamo su došli igrači koji su nastupali u Ligi prvaka za Barcelonu i Milan, Dominguez i Bennacer, zatim nekadašnja zvijezda Fenerbahčea (Zajc), Bundeslige (Ljubičić), bivši hrvatski A i mladi reprezentativci Beljo i Vidović, jedan reprezentativac Škotske…, dakle momci visoke vrijednosti pa i visokog mišljenja o sebi. A došli su u ruke dojučerašnjem treneru Slavena Belupa. Koji pritom ne zna engleski. Može li takav trener biti autoritet takvim igračima?

To što Mariju Kovačeviću Boban svojim autoritetom i veličinom čuva leđa – najgora je spoznaja za trenera. Kakav je to šef svlačionice kojemu treba nečija zaštita?

4) Dinamo u svlačionici nema vođu – igrača naglašene osobnosti poput nekada Zajeca, Bobana, Prosinečkog, Modrića, Ademija, nema frajera koji će lupiti šakom o stol, okupiti, podviknuti, održati motivacijski govor bez nazočnosti trenera… Mišić to nije. Godinama je živio u Ademijevoj sjeni, nije ni reprezentativac, nema karizmu. Možete li zamisliti da Mišić zaurla na Bennacera ili Bakrara, Villara ili Belju?

5) Oko Dinama je preko medija stvorena klima nedodirljivosti, nepogrešivosti, gotovo pa svetosti trenutka. Mediji mjesecima prenose izjave igrača Dinama kako „nisu ni trenutka premišljali oko dolaska u Maksimir kada ih je nazvao Boban”, slavi se demokratizacija, novi statut, eksplozija broja članova, povratak kluba narodu – po preslikanom Hajdukovom modelu. U kojemu se više nikada, ni u najvećim krizama, s tribina neće čuti „uprava, odlazi!”. Zato što su uprava sada – oni. Tako je najjača Dinamova opozicija postala Facebook-bojna: nezadovoljnici skriveni pod pseudonimima.

I što sada? Najvjerojatnije u skoro vrijeme slijedi smjena trenera Kovačevića, koja bi se već i dogodila da Boban ne misli da bi time sam sebe dezavuirao – jer još ljetos Kovačević je bio otkriće. Tu se nazire još jedan problemčić: pri odabiru Dinamovog trenera traži se slušač, podanik, onaj kojemu mobitel nikada ne smije biti utišan ili isključen. Pritom je naravno poželjno i da taj trener nikada nije bio u istoj prostoriji sa Zoranom ili Zdravkom Mamićem, da mu mediji nedajbože ne mogu iskopati neku fotografiju s bjeguncima.

Evo, imamo i za to rješenje: Zvonimir Boban, osim što je 2004. godine diplomirao povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, 2016. godine diplomirao je i na Nogometnoj akademiji HNS-a i stekao licencu Uefa Pro s diplomskim radom pod nazivom: „Nogometni sustavi i podsustavi”. Mentor mu je bio Vatroslav Mihačić.