Držić i Gundulić – dva pisca Dubrovnika na suprotnim stranama, ali jednako važna

Jučer je na Lokrumu održano zanimljivo predavanje profesorice hrvatskog jezika Maje Milošević na temu “Razlike i sličnosti dvaju najvećih dubrovačkih pjesnika – Marina Držića i Ivana  Gundulića”. Predavanje je “lagano, ali s dušom”, namijenjeno ponajprije mladima iz jedne privatne gimnazije, ali i svima koji vole dubrovačku književnost.

“Držić i Gundulić su na potpuno različitim stranama — i klasno, i životno, i književno — ali su jednako važni za Dubrovnik, za njegovu prošlost i budućnost,” ističe profesorica Milošević. “Mislim da su vrijedni spomena na svaki mogući način i da bi se o njima trebalo češće govoriti u javnosti.”

Smijeh i sloboda – dva lica Dubrovnika

Držić i Gundulić često se spominju u različitim kontekstima. Držićevi likovi i satire redovito ožive na Dubrovačkim ljetnim igrama, dok Gundulićevi stihovi odzvanjaju svake godine na otvaranju festivala, kad se pjeva njegova poznata “Himna slobodi”.
“No, iako je Gundulić češće vezan uz svečani ton i uzvišenu poeziju, a Držić uz smijeh i satiru, obojica su na svoj način govorila o istim stvarima — o slobodi, o moralu, o čovjeku i društvu,” kaže Milošević.

Posebno je zanimljivo što profesorica kroz godine rada s učenicima otkriva kako su teme koje su zanimale ove autore i danas itekako aktualne.
“Čitajući njihova djela, uvijek pronađem nešto novo. Ovoga puta me posebno dirnulo kako obojica, svaki na svoj način, govore o novcu — o tome kako se svijet već tada mjerio kroz materijalne vrijednosti. Gundulić u Dubravki kaže da su se ‘već onda vremena promijenila’, a Držić u svojim pismima i satirama jednako upozorava na pokvarenost društva. I treći naš veliki Dubrovčanin, Ivo Vojnović, dijeli to mišljenje. Dakle — slijedi novac. Ako su oni to prepoznali prije nekoliko stoljeća, što tek reći za današnje doba?”

Držić – glas ljudi nazbilj

Profesorica Milošević priznaje da joj je osobno bliži Držić:
“Ja više volim smijeh, pa mi je, naravno, draži Držić. Kad sam bila mlađa i spremala prijemni za Akademiju dramske umjetnosti, izabrala sam njegovu Petrunjelu iz Dunda Maroja,” prisjeća se kroz smijeh.
“Držić je tražio slobodu govora, bio je na strani običnog čovjeka — ljudi ‘nazbilj’, kako ih je sam nazivao. Zbog toga su ga i progonili, jer su se u njegovim satirama osjetili glas i bunt prosječnog građanina. O tome ću sutra posebno govoriti.”

Posebno mjesto na predavanju ima glumac Maro Martinović, kojeg Milošević opisuje kao “čuvara dubrovačkog govora”.
“Maro je moj najdraži glumac na svijetu. On savršeno govori dubrovački, pomaže glumcima u pripremi predstava i čuva jezik od zaborava. Kad je prisutan, predavanje oživi — ljudi se smiju, slušaju s pažnjom, nitko ne želi da završi.”

Što danas možemo naučiti od njih?

Profesorica zaključuje da su i Držić i Gundulić, svaki u svome vremenu, prepoznali temeljne ljudske slabosti i vrline — i da ih vrijedi čitati i danas.
“Njihove riječi o slobodi, moralu i vrijednostima jednako su snažne i u 21. stoljeću. Gundulić nas podsjeća da sloboda nema cijenu, a Držić nas uči da bez istine i smijeha nema stvarnog života. Mislim da je važno da mladi to čuju.”